Sura Fatiha i njeno kraće tumačenje
Prva kur’anska sura nosi naziv ”El-Fatiha”, što u prijevodu označava suru ”početnicu”. Koliku vrijednost sa sobom nosi sura Fatiha najilustrativnije nam govore hadisi Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kojima nam časni Poslanik jasno naglašava da ”nema namaza onaj ko u njemu ne prouči Fatihu.”
Zbog važnosti i bereketa kojeg sa sobom nosi ova pomenuta sura, u nastavku biće riječi o tefsiru (kraćem tumačenju) iste.
Dio mufesira (tumača Kur’ana) zastupa mišljenja da je sura Fatiha objavljena još u Mekki, te da su muslimani klanjajući namaze i prije naredbe o pet propisanih, najvjerovatnije učili suru Fatiha na svim rekatima jutarnjeg i večernjeg namaza koji su u početnom periodu širenja Poslanikove misije bili naređeni. Kasnije je Vjerovjesnik, s.a.v.s., podučio ashabe da se obaveznost učenja Fatihe u namazu (na kijamu) pored propisanih odnosi i na dobrovoljne namaze(po ovom pitanju postoje i druga mišljenja).
Prije Fatihe obično učimo euzu i bismillu.
Iako nam je Uzvišeni propisao izgovaranje istiaze (euze) prije svakog početka učenja Kur’ana, imam Ebu Hanife i Šafija smatraju da se istiaza uči u namaza samo na prvom rekatu smatrajući učenje na prvom rekatu dostatnim i za učenje Kur’ana i na ostalim rekatima.
Mufesiri smatraju da riječ ”radžim’‘ označava onoga ko je udaljen od svakog dobra i ko je proklet, a poznato nam je da se u istiazi to prokletstvo odnosi na šejtana, lanetullahi ‘alejh.
Oko statusa bismile postoji više mišljenja. Daćemo prednost mišljenju koje kaže da bismila nije ajet Fatihe niti bilo koje druge sura. Kod učenja Kur’ana služi da razdvoji jednu suru od druge, ali u svojoj efdalnosti (koristi) krije neprocjeljive vrijednosti i bitan duhovni značaj za onoga ko je uči u svojim svakodnevnim poslovima. Praksa Poslanika, s.a.v.s., nas uči da se bismila izgovara često: prije jela, pri izlasku iz kuće, prije polnog odnosa supružnika, pri ulasku u džamiju i dr.
Opreprihvaćeno je mišljenje da sura Fatiha ima sedam ajeta, ali nisu svi učenjaci usaglašeni oko imena i naziva za ovu suru. Po nekima sura Fatiha ima dvanaest imena koja ćemo ukratko navesti:
1.) Essalat – namaz
2.) Suretul-hamd – sura zahvale
3.) Fatihatul-Kitab – sura koja otvara Knjigu
4.) Ummul-Kitab – suština (majka) Knjige
5.) Ummul-Kur’an – suština Kur’ana
6.) El-Mesani – ajeti koji se ponavljaju
7.) El-Kur’anul-azim – Kur’an veličanstveni
8.) Eš-Šifa – Lijek
9.) Er-Rukja – učenje Kur’ana s namjerom da se izliječe neke duhovne bolesti
10.) El-Esas – temelj
11.)El-Vafija – cjelovita
12.)El-Kafijetu – dovoljna
Tumačeći prvi ajet sure Fatiha učenjaci kažu da riječi ”Elhamdu lillahi” imaju neprocjenjivu duhovnu vrijednost o kojoj su pisali i govorili mnogi.
Rečeno je : ”Ne postoji nijedna blagodat a da riječi ”Hvala Allahu” (Elhamdu lillahi) nisu vrijednije od nje.”
”Kojem god muslimanu Uzvišeni Allah podari neku blagodat pa on kaže: ”Hvala Allahu”, te će riječi biti uzrok da ono što mu je Allah dao bude bolje od onoga što mu je uzeo.” (hadis bilježi Ibn Madže)
” … riječi Elhamdu lillahi pune vagu dobrih dijela … ”(Muslim, Ahmed, Darimi, Bejheki)
U arapskom jeziku riječ ”El-hamdu” označava potpunu zahvalnost, koja obuhvata sve vrste pohvale, hvale, zahvalnosti, zadovoljstva i sl.
Izraz ”alemin” odnosi se na sve što postoji mimo Allaha, dž.š. , dočim riječ ”Rabb” označava Onoga koji upravlja, objedinjuje i održava, a može značiti i Onaj Kojeg obožavaju.
Ajet ”Er-Rahmanir-Rahim” (Milostivi, Samilosni) označava dva lijepa imena Uzvišenog Allaha. El-Arzumi kaže: ”Er-Rahman (Milostivi) je prema svim stvorenjima tako što im spušta kišu, daje osjetila i općenito sve blagodati kojima raspolažu, a Er-Rahim (Samilosni) je samo prema vjernicima, jer je njih uputio na Pravi put.” (bilježi Kurtubi)
Riječ ”Malik’‘ označava Vladara i Posjednika. Uzvišeni Allah je vrhovni, istinski i jedini Vladar i Posjednik svega stvorenog.
Pojam ”Jevm” u ovom slučaju označava period od početka nastupanja Sudnjeg dana pa sve do ulaska vjernika u džennet i nevjernika u džehennem.
Riječ ”Ed-din” može imati više različitih značenja, ali naši prevodiocu su se uglavnom oslanjali na mišljenje Ibn Abbasa koji je ustvrdio da se pod ovim misli na suđenje (Sudnji dan) i u tom fonu su i prevodili značenje ovoga ajeti-kerima.
Značenje riječi na’budu jeste pokoravamo Ti se, dok se ve ijjake neste’in tumači u značenju i samo od Tebe pomoć, potporu i uspjeh molimo.
”Uputi nas na Pravi put” po mišljenju nekih mufesira podrazumijeva put i stazu kojom su u tumačenju i prakticiranju vjere hodili Vjerovjesnik, a.s., te Ebu Bekr i h. Omer, dok komentirajući ovaj ajet Muhammed ibn Hanefi veli: ”Tj. uputi nas u vjeru koja je jedino priznata kod Allaha Uzvišenog.”
”Na put onih kojima si milost Svoju darovao”
Većina mufesira misli da su oni kojima je milost darovana ustvari vjerovjesnici, učenjaci, šehidi i dobri ljudi.
”A ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali.”
Kod naših mufesira prihvaćeno mišljenje jeste da se pod pojmom oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali ustvari misli na jevreje, a da su oni koji su zalutali ustvari kršćani.
Sunnet je u namazu nakon proučene Fatihe reći Amin, što po najvećem broju prijevoda naših prevodilaca znači Uslišaj Bože.
Mufesiri smatraju da je riječ Amin ustvari jedan vid dove i da može imati i druga značenja, poput: Allahu, odazovi nam se, Allahu, neka bude onako kako smo zamolili, dok Tirmizi kaže da znači Gospodaru, ispuni naša očekivanja!
Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi su u namazu nakon proučenog ” Veled-dallin”, glasno izgovarali Amin! (Ebu Davud, Tirmizi)
Imam Šafija i Malik smatraju da se Amin u namazu izgovara glasno, dok Ebu Hanife preporučuje da se izgovara u sebi. Amin se, po mišljenju hanefija, u sebi izgovara i u drugim prilikama kada za imamom ili nekim drugim ko uči neku od dova, izgovaramo Amin.
Sura Fatiha je veličanstvena sura za koju se kaže da su to ”sedam ajeta koji se ponavljaju.” (Buhari)
Pored obaveznosti učenja Fatihe na stajanju u namazu, te prilikom početka učenja cijelog Kur’ana (tj.hatme), ona se u tradiciji muslimana uči i prilikom rukje (dohovnog liječenja bolesnika).
U Turskoj i na Balkanu postoji običaj i navika da se Fatiha uči i u drugim prilikama: nakon ezana, prije ikameta, kad se prolazi pored mezarja, pred duše umrlih, nakon namaske dove i sl.
Pošto nema hadiskih predaja niti preporuka imama naših mezheba koje nas upućuju da suru Fatiha trebamo učiti i u ovim pomenutim prilikama, ovu praksu možemo shvatiti kao iskrenu ljubav muslimana Balkana i Turske naspram Fatihe.
Molim Uzvišenog Gospodara da ovaj sadržaj koji napisah pojača našu ljubav prema ”Fatihatul-Kitabu”, i molim Ga, Uzvišen i Slavljen neka je, da nas obaspe bereketom Fatihe i svim njenim fadiletima koje ona sa sobom nosi, kada god istu budemo učili i izgovarali.
Autor: Admir Iković Akos.ba
