Supermusliman verzija 2.0

„Mi nemamo vremena praviti probleme jer smo zauzeti stvaranjem prilika“ geslo je koje bi dobrom dijelu današnjih muslimana trebalo redom ugravirati na čela, da ga prilikom svakog međusobnog susreta pročitaju i razmisle o njemu

Zašto? Zato što današnji muslimani jedni u drugima uglavnom traže probleme, a ne rješenja. Zato što je današnji musliman više zauzet tuđim djelima, poslovima i brigama, nego svojim vlastitim. On je svojevrstan hibrid Supermana, Alberta Einsteina i Majke Tereze, ali ne u svom životu, već u tuđem. On, često neopravdano, ima veoma visoko mišljenje o sebi i svojim kognitivnim sposobnostima. Brojni besmisleni običaji poput minderisanja, filozofiranja, kritikovanja, teoretisanja, jalove analize, diskusije i presipanja iz šupljeg u prazno spadaju među najvažnije društvene aktivnosti našeg podneblja.

Vjerovatno možete primjetiti da dosta ljudi oko vas toliko brinu o svemu i svačemu da uvijek imaju mišljenje i komentar. Čak i oni službeno polupismeni su ustvari prikriveni eksperti za evaluaciju tuđih djela. I od njih možete dobiti relevantna mišljenja o svim životnim aspektima. Jednostavno nema teme o kojoj jedan supermusliman ne može ponešto prozboriti, niti pojave kojoj ne može naći mahanu jer u njegovom životu ne postoji „ne znam“ i „ne tiče me se“. Njegovi susreti su žustre debate o stvarima o kojima najčešće nema pojma i koje sa njegovim životom imaju veze koliko sarma sa krompirom. Muslimanski neuroni i sinapse su najčešće okupirani promašenim, nametnutim temema i dilemama, te umišljenim problemima.

Ono što je još gore jeste to da je svaštarenje i mahalisanje normalna pojava čak i među obrazovanim i inteligentnim ljudima. Kod nas diferencijacija poslova i odgovornosti gotovo ne postoji, kako među narodom, tako ni u institucijama. U našem društvu svako smatra da poznaje svaku materiju, bez obzira da li se radi o politici, ekonomiji, medicini, poljoprivredi ili astronomiji. Kad igra reprezentacija onda su svi selektori, kad dođu izbori svi su političari, a kad se desi zločin svi su sudije. Živimo od jednog medijskog događaja do drugog. Svako o svemu ima stav jer nemati ga nije popularno. Jedino od čega bježimo kao vampir od bijelog luka su odgovornost i posvećenost obavezama. Da li je riječ o još jednoj tranzicijskoj bolesti ili problemu mentaliteta, teško je reći. Nije lahko danas razlikovati ljekara od islamskog teologa jer ponekad hirurzi pričaju o islamu kao eminentni islamski učenjaci a sanitarni inženjeri daju fetve vezane za egzorcizam.

Zbog pomnog praćenja svih tih irelevantnih stvari koje se dešavaju oko nas na kraju zaboravljamo na vlastite dužnosti i odgovornosti prema svojoj porodici, okolini i razvoju zajednice. Mnogi živote troše fokusirajući se na stvari koje ih se uopće ne tiču.

Kao posljedicu ovakvog nezrelog pristupa i poklanjanja pažnje svakoj banalnosti imamo bespotrebno trošenje individualne i društvene energije, resursa i vremena. Od svega ovoga ne stignemo se fokusirati na stvari koji su suštinski važne za nas i naše živote. Zbog tih stvari naši vlasititi životi završe u zapećku jer izgubimo sposobnost inoviranja i stvaranja na ličnom planu. Tu još možemo dodati i beskrajne rasprave, tjeskobu i akumulaciju negativne energije zbog prebukiranosti mozgova viškom informacija.

Bitno je kazati da se ovdje ne radi o tome da trebamo ignorisati sve što se događa oko nas, već o tome da trebamo biti sposobni razgraničiti stvari koje nas se tiču i koje ne tiču, a tu svakako spada i miješanje u tuđe dužnosti, živote i profesije, te učestalo bavljenje stvarima i informacijama koje nemaju nikakvog praktičnog značaja za nas.

Zato kao zajednica nećemo napredovati sve dok se svako ne počne baviti onim što zna i što ga se tiče. Kada našim porodicama, poslu i zajednici pružimo svoj maksimum i prema njima ispunimo sve obaveze, tada će i društvo početi da poprima drugačije obrise i da ostavlja utisak uređenosti. Do tada ćemo i dalje presipati iz šupljeg u prazno i brinuti o Maci Diskreciji i idealnom modelu za administrativnu podjelu Iraka.

I zato, ako ništa, zalijepite sebi na frižider pored dječijeg crteža nakrivljene kuće i monstruoznog cvijeta ceduljicu na kojoj piše „Mi ne pravimo probleme jer smo zauzeti stvaranjem prilika“. Može vam zatrebati.

Piše: Nermin Spahić

minber.ba