Suljo Čakanović preživio juli ’95.: U Bukvi su napravili strašnu zasjedu, stradali su mnogi

Za neke put spasa, za neke put smrti, na kojem su hiljade Srebreničana, u pokušaju prelaska iz Srebrenice do slobodne teritorije, izgubile živote, i danas, nakon više od dvije decenije, budi i teške uspomene preživjelim.

Da je i danas teško živjeti s takvim uspomenama potvrdio je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Suljo Čakanović, koji je u julu 1995. imao 29 godina. Kao medicinaru, što je bio po zanimanju, cijeli put je došao jako teško, jer je pored bitke za opstanak pružao pomoć i ranjenim sugrađanima, prijateljima, komšijama…

“Moj put je bio malo teži zato što sam prije pada Srebrenice, deset ili 15 dana, bio na odbrani grada i kao takav, umoran i iscrpljen, doživio pad Srebrenice. S linije sam produžio ka Tuzli. U prolazu sam vidio porodicu, suprugu i sina, koji je imao samo godinu dana”, ispričao je Čakanović u razgovoru za AA.

Dok stoji u Šušnjarima, mjestu u neposrednoj blizini Potočara, iz kojeg je u julu ’95. i krenula kolona Srebreničana prema slobodnoj teritoriji, prisjetio se tih šest dana, koliko je proveo u šumama u okolini grada.

Bio je pripadnik jedinice koja je bila određena da bude izvidnica ljudima na putu prema Tuzli i Kladnju.

“Mi smo iz Šušnjara prvi i krenuli. Na područje zloglasne ‘Bukve’ došli smo prvi, bez nekih značajnih problema, jer su srpske snage znale da im je lakše odbijati repove i udarati tamo gdje su civili, a ne naoružani ljudi”, pojasnio je Čakanović.

Za njega, kao za medicinara, ovaj put je bio još teži.

“Od Kamenice je nastao veliki haos, bio je veliki broj ranjenih, poginulih. I kao zdravstveni radnik, mnogo sam morao da radim na tom putu. Skoro dva puta sam prešao tu dionicu, trčeći malo naprijed, malo nazad i s oskudnim materijalom, lijekovima, pomagao ljudima. Nadam se da sam, a jesam, pomogao mnogim da ostanu živi”, ispričao je Čakanović.

Na “putu spasa” bio je šest dana.

“Prvi sam u grupi, to je bio šesti dan, prešao na Bajkovici. Tamo sam i ja bio lakše ranjen. Imao sam sreću koju nije imao veliki broj mojih saboraca, prijatelja i rodbine. Veliki broj njih nije nikako prešao, a isto tako, veliki broj je ostao mnogo duže i mnogo više su se napatili da bi spasili život”, rekao je Čakanović.

Prisjetio se i trenutaka kada se vraćao u nadi da će u koloni koja se kretala prema slobodnoj teritoriji pronaći brata.

“Probijao sam se kroz kolonu ljudi. Ljudi su bili iscrpljeni, izgladnjeli… Tri godine smo iscrpljivani, izgladnjivani. Ljudi su ležali, mnoge sam vidio s već dobro velikim žuljevima… Bilo je teško zamisliti da ljudi u takvom stanju mogu nastaviti put. A tek smo krenuli”, ispričao je Čakanović.

Bilo je užasnih situacija i prizora, na koje je nailazio tokom puta. Ali, bilo je, prisjetio se, i pozitivnih primjera.

Na početku njihovog puta – proboja do slobodne teritorije, među njima su bila i dvojica ranjenih ljudi. Uz pomoć ljudi koji su u tim situacijama pružali pomoć jedni drugima doneseni su do slobodne teritorije i danas su živi.

Proći nekim dionicama puta, kojim je prolazio te ’95. i danas je teško za njega. Dok stoji na mjestu zloglasne “Bukve” poručuje da je to bila strašna zasjeda.

“Bukva je bila jedna od strašnih zasjeda koje su oni nama pripremali i u narednim etapama našeg puta. Ali kod Bukve su uspjeli da naprave strašnu zasjedu u kojoj je poginulo mnogo ljudi. Vratio mi se film i naravno nije mi dobro. I sada sam pod nekakvim emocijama”, rekao je on.

“Marš mira Nezuk – Potočari” i ove godine je, pored komemoracije i dženaze žrtvama, jedna od glavnih aktivnosti u sklopu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Riječ je o jednoj od najvećih aktivnosti u okviru obilježavanja godišnjice genocida.

Preživjeli Srebreničani su svih godina do sada bili na čelu kolone koja iz godine u godinu na ovaj način odaje počast žrtvama srebreničkog genocida.

Akos.ba