Stari zanati – ugledna lica činila su sastav jednog esnafa (2)

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook78Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Zanati u Bosni i Hercegovini bili su veoma cijenjeni još od početka njihove organizirane djelatnosti . Da bi esnafska organizacija bila što ozbiljnija, a zanati na što većem nivou bila je potrebna jasno definisana organizacija u njihovim redovima. Esnafi su znatno doprinijeli boljoj organizaciji esnafa, a u njihovom sastavu često su bila veoma ugledna lica, što definitivno govori na kakvom je nivou bila organiziranost esnafskih redova.

Funkcije unutar esnafa

Na čelu esnafa bio je ćehaja (cehmajstor) iz reda musliman. Važniji funkcioneri uz ćehaju su bili: kalfbaša, jigitbaša, ustabaša i čauš, a skoro svaki esnaf je imao bajraktara, a neki i doadžiju.

Čehaja (tur. Kethoda) je bio posrednik između zvanične vlasi i esnafa. (U Mostaru se npr. Čehaja naziva ustabaša ili samo baša ili kujundžibaša., dok je u Sarajevu ustabaša ispitivač na ispitima šegrtu). Čehaja je pored svog redovnog posla u dućanu obavljao i niz poslova za esnaf. U prvom redu bio je zadužen za spoljne poslove esnafa.  Birali su ga majstori i kalfe na neizvjesno vrijeme i uvijek su ga mogli skinuti s časti ako nije valjano vršio svoju dužnost. Bez njegovog dopuštenja šegrt se nije mogao proglasiti za kalfu (majstora) ni kalfa za samostalnog majstora.

Kalfbaša je bio poslije čehaje najuglednija ličnost unutar esnafa. To je bio inspektor rada u esnafu. Nadzirao je da li se pojedini predmeti izrađuju onako kako treba (po standardima, normama, propisima i kvalitetu). Ako bi čehaja bio odsutan, zastupao ga je kalfbaša.

Jigitbaša je bio izvršni organ odbora ili londže, zadužen za nabavku sirovina i raspoređivanje majstorima.

Ustabaša je bio stručni organ. To je bio najbolji majstor u jednom esnafu. Njegovo mišljenje bilo je veoma uvažavano i značajno za ostale funkcionere unutar esnafskog reda.

Čauš- svaki esnaf je imao kurira. To je bio čauš. Izvršavao je ono što mu je nalagao čehaja. Sazivao je upravu na vjećanje, skupljao novac za siromašnog ili bolesnog obrtnika, oglašavao nalog čehaje esnafu itd.

Bajraktar- svaki esnaf je imao svoj bajrak (zastavu) i svog zastavonošu-Bajraktara. U esnafima drugih djelova Carstva korišten je esnafski pečat, kao amblem i vanjski znak esnafa.

Doadžija-je imao lijepu vjersku naobrazu i uza svoj obrt vršili su razne vjerske službe. Jedan od ovih činio je dove (molitve) pri raznim vjerskim ceremonijama esnafa i pri tome se zvao doadžija.

Kalfa-kada bi šegrt postao kalfom, on bi i dalje kod istog majstora radio za platu. Majstor bi plaćao kalfu sedmično, a to se zvalo heftaluk.

Najpoznatiniji esnafi

Tabaci (tabhana)=kožari; Bojadžije=boje sukno ; Abadžije=krojači ; Samardžije = izrađuju samare i drvena konjska sedla ; Sarači=prave sedla ; Kujundžije=izradjuju nakit od plemenitih metala ; Kuršumdžija=tali olovo ; Majdandžija=preradjivač sirovog zeljeza ; Tufekdžija= popravlja puške ; Demirdžije=trgovci zeljeznom robom ; Duvardžije=zidari ;Kaldrmadžije=putari,oni koji popločavaju ; Tahmisčije=zakupnici kafe ; Kazandžija=preradjivac bakra ; Kalajdžija=onaj koji bakar prevlači kalajem ili kositrom ; Bičakčija=nožar ; Džebedžija=čuvar baruthane i prevoznik baruta ; Berber=brijač ; i mnogi drugi…

Nažalost, danas je sve manje starih zanata, međutim još uvijek u stari dijelovima bosanskohercegovačkih gradova možemo naći djelatnike koji se bave ovim zanatima, istina na malo moderniji način, ali se suština posla zapravo nije bitnije izmjenila.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica