Šta trebamo znati o teraviji i noćnom namazu?

Noćni namaz (poznat kao salatul-lejl ili salatut-tehedždžud) je dobrovoljni namaz koji se klanja u jacijskom vakta, odnosno u periodu iza otklanjanog jacijskog propisanog farza.

Noćni namaz je veoma poželjan ibadet s obzirom da ga Uzvišeni Gospodar spominje u Kur’anu hvaleći one koji noću dodatno pojačavaju svoj ibadet namaza:

”I oni koji provode noći, pred Gospodarom svojim na tle padajući i stojeći.” (El-Furkan, 64)

Poslanik Muhammed, a.s. je obavljao noćni namaz i poticao ashabe da isto čine. Naglašavao je da je posebno vrijedno ovaj namaz klanjati onda kad ostali svijet spava (zadnja trećina noći, odnosno pred zoru).

Objašnjavajući kako se klanja noćni namaz Poslanik, s.a.v.s., je rekao da se on klanja dva po dva rekata, te da klanjač sam odluči koliko će rekata klanjati shodno svom imanskom stanju. Naglasio je da je ovo dobrovoljno klanjanje potrebno završiti sa vitrom (vitr-namaz).

Hazreti Aiša kazuje da Poslanik, a.s., nije nikada ni u ramazanu ni van ramazana klanjao ovu noćnu nafilu više od 8 rekata plus vitr.

Prve generacije muslimana su noćni namaz klanjale u džamijama i u svojim kućama, i pojedinačno i u džematu. Posebno su u klanjanju noćne nafile bili aktivni tokom mjeseca ramazana. To su činili zbog Poslanikove posebne preporuke da vjernici ramazanske noći ožive namazom i noćnim dobrovoljnim klanjanjem.

Svojim primjerom je pokazao da se ova noćna ramazanska nafila može klanjati i u džematu u džamiji.

U periodu nakon Poslanika, s.a.v.s., muslimani su ramazansku noćnu nafilu klanjali na različite načine i različit broj rekata. Neki su to činili pred zoru u svojim kućama pojedinačno, a neki pojedinačno u svojim džamijama, dok su treći klanjavali ovu nafilu u džematu.

Tako je bilo sve do perioda halife Omera, r.a., koji je uveo u praksu da ljudi koji žele ovu noćnu nafilu u ramazanu klanjaju u džematu za jednim imamom.

Jedna predaja od Džabira, r.a., nam kazuje da su ashabi i ostali klanjači u početku klanjali za imamom osam rekata ramazanske noćne nafile dugo učeći Kur’an na kijamu. Kasnije su smanjivali učenje a pojačavali broj rekata.

Iz drugih predaja saznajemo da su mnogi stali na broju 20, klanjajući ovaj namaz sa tim brojem rekata. Ovaj namaz je vremenom nazvan teravih iz razloga što su klanjači nakon svaka četiri rekata pravili određenu pauzu na kojoj bi se osvježavali jelom i pićem ili bi zikrili dok imam ne odluči nastaviti klanjanje.

Zabilježeno je da su muslimani u Medini, ali i u nekim drugim sredinama diljem prostranog islamskog carstva, u periodu Emevija i Abasija, teravih namaz klanjali sa 36, a neki i sa 40 rekata, učeći kraće na kijamu i predajući selam na svaka dva rekata kako je to sam Poslanik, s.a.v.s., objasnio da se i čini.

Kad su u pitanju stavovi islamskih učenjaka vezani za ovu noćnu ramazansku nafilu, nazvanu teravih (teravija), postoje različite preporuke i mišljenja koja možemo vidjeti u stručnoj literaturi.

Postoje određeni alimi koji smatraju da je teraviju sevapnije klanjati kod kuće i pojedinačno, kao i oni koji smatraju da je sevapnije u džematu.

Neki su izričiti da je teravija osam rekata plus vitr, a drugi su se zadržali na broju dvadeset.
Preferirajuće je mišljenje, na kojem su mnogi današnji šejhovi, pa tako i uvaženi dr. Karadavi, koje kaže da ovaj namaz nema određen broj rekata. Selam se predaje nakon svaka dva rekata. Klanja se onoliko rekata koliko insan može, shodno svojim trenutačnim okolnostima i duhovnom imanskom stanju. Nakon teravih-namaza vadžib je klanjati vitr-namaz što nam je svakako svima dobro poznato.

Po pitanju teravije šiije (šiiti) imaju drugačije stajalište. Oni smatraju da je naš način klanjanja teravije odmah iza jacije (prije ponoći) i u džematu bid’at (novotarija). Mnogi alimi šiijske provenijencije smatraju, shodno njihovom tumačenju sunneta, da je pohvalno i preporučeno klanjati ramazansku noćnu nafilu, ali poslije ponoći, odnosno u zadnjoj trećini noći, i to pojedinačno, a ne džematile. U nekim njihovim izvorima nalazimo pojašnjenje da se ovaj namaz klanja pet puta po dva rekata, te da se završava sa jednim rekatom vitra koji sadrži i posebnu dovu.

Naši alimi pak preporučuju da se noćni namaz u ramazanu klanja džematile. Mnogi smatraju da je sunnet (veoma pohvalno) klanjati teraviju u džematu, dočim imam Tahavi smatra da je to na stepenu fardi-kifaje, u smislu da u džamiji bar jedna skupina vjernika treba klanjati ovaj namaz, ukoliko ne mogu svi stanovnici određenog mjesta.

Muslimani Balkana teravih-namaz uglavnom klanjaju u džematu i od dvadeset rekata, predajući selam nakon svaka četiri što je dozvoljeno po mišljenju imama Ebu Hanife. Njegovi učenici, kao i imami drugih pravnih škola smatrali su da je efdalnije (vrijednije) selam predavati nakon svaka dva rekata. Na tom stajalištu je bio i prof. Husein Đozo.

U mnogim džematima, posebno zbog ulaska ramazana u ljetni period, pojačao se broj muslimana koji klanjaju teravih-namaz sa manjim brojem rekata, odnosno onih koji izlaze poslije osam, dvanaest ili slično. Iz tog razloga imami bi trebali povesti računa da saffovi uvijek trebaju biti poravnati i popunjeni. Nakon izlaska dijela džematlija imam bi svaki put trebao pogledati da li su saffovi popunjeni i ispravno poredani.

(Nastaviće se)

Za Akos.ba piše: Admir Iković