Šta trebamo znati o Hudu i Salihu, a.s?

 Hud, a.s.

I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: “Kako to da se Allaha ne bojite?” (Eš-Šuara, 123-124)

كَذَّبَتْ عَادٌ الْمُرْسَلِينَ ﴿١٢٣﴾ إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ هُودٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٢٤﴾

Hud, a.s., (po Bibliji Eber) je prvi poznati arapski poslanik. Spomenut je 7 puta u Kur’anu. Sura Hud nosi po njemu ime, a sura El-Ahkaf po imenu regije, gdje je njegov narod. Spomenut je i u surama El-A’raf i Eš-Šuara. Poslan je narodu Ad. Oni bijahu potomci Nuhovog sina Sama. Živjeli su u oblasti Ahkaf između Omana i Hadremevta na jugu Arabije, današnji sjevernoistočni Jemen. Allah, dž.š., je Ad obasuo blagodatima i bogatstvom: stokom, sinovima, baščama, izvorima itd. Na uzvišenjima su gradili palate i utvrde. Uprkos tome, oni nisu vjerovali, već su svoju tiraniju nad drugima sprovodli. Radi toga im je poslan Hud, a.s., No, oni su ga u laž utjerivali. Stoga ih je Uzvišeni uništio vjetrom, ledenim i silovitim, koji je uzastopno duvao osam dana i sedam noći. Ljudi su bacani kao da su izvaljena palmina debla. Koliko je žestoka bila kazna, dovoljno govori činjenica da se nekada plodni i prosperitetni Ahkaf danas nalazi u južnom djelu ogromne pustinje Er-Rub’ el-Hali. Hud, a.s., i vjernici su spaseni.

Prema predanjima, Hud, a.s., je živio 464 godine. Umro je u Hadremevtu u Jemenu, gdje je i ukopan. Neki smatraju da je njegov kabur u Ši’b Hud (Hudov prolaz, selo c. 700 km istočno od San’e) u Hadremevtu.

Salih, a.s.

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Salih reče: “Kako to da se Allaha ne bojite?” (Eš-Šuara, 141-142)

كَذَّبَتْ عَادٌ الْمُرْسَلِينَ ﴿١٤١﴾ إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ هُودٌ أَلَا تَتَّقُونَ ﴿١٤٢﴾

Salih, a.s., (nije spomenut u Bibliji) je drugi poznati arapski poslanik. Spomenut je 9 puta u Kur’anu, i to u surama El-A’raf, Hud, Eš-Šuara i En-Neml. Sura El-Hidžr nosi naziv po imenu pokrajine, gdje je njegov narod obitavao. Poslan je narodu Semud. Oni bijahu potomcima preživjelih vjernika iz Ada. Živjeli su u oblasti Hidžr na sjeveru Arabije između današnjeg Jordana i Saudijske Arabije.[1]

Semud je bio na visokom stepenu civilizacijskog razvoja. Tako su u dolinama imali palate, bašče, izvore, usjeve, palmovnike i sl., dok su u brdima klesali raskošne stanove. I pored toga svega, nisu vjerovali, već su nered na zemlji činili. Zbog toga im je Allah, dž.š., poslao Saliha, a.s. No, oni su ga u laž utjerivali, slično kako je Ad radio sa Hudom, a.s. Onda su od njega zatražili da iz stijene izađe ogromna deva tačno određenih osobina. On im je iz stijene izveo traženu devu – Allahovu devu kao dokaz (ajet). Opet nisu povjerovali. Zatim ih je Uzvišeni iskušao, odredivši da jedan dan vodu iz bunareva koriste oni, a drugi dan deva. Iako su u svome danu mogli iscrpiti vode koliko su htjeli, a usto i musti devu, nisu se smirili sve dok je nisu zaklali. Čin je izvršilo 9 njihovih najvećih kriminalaca. Vođa im je bio Kudar ibn Salif. Stoga je Allah, dž.š., odredio izvršenje kazne za tri dana. Prvi dan lica Semuđana su požutjela, drugi pocrvenjela, a treći pocrnjela. Potom ih je zadesio jak zemljotres, strašan glas i sramna munja. Sutradan su osvanuli mrtvi, nepomični. Salih, a.s., i vjernici su spašeni.

Neki izvori navode da se Salih, a.s., zajedno sa vjernicima iselio prvo u Palestinu, a onda u Mekku, gdje je i preselio na ahiret. Prema predanjima, živio je 58 godina.

Izvor: Priručnik o islamskom vjerovanju

Autor: Jusuf Džafić

Za Akos.ba priredila: Merima Š.

[1] Postoji popularno mišljenje da su nabatejski gradovi, prvenstveno Petra na jugozapadu Jordana i Medainu Salih (20 km sjev. od grada El-Ula, 400 km sjev. zap. od Medine) na sjeverozapadu S. Arabije, ustvari gradovi naroda Semud. No, to mišljenje  nije tačno. Narod Semud je živio mnogo prije Nabatejaca, budući da je nabatejska civilizacija postojala otprilike od 4. stoljeća p.n.e. do početka 5. stoljeća n.e., a semudska prije pojave Ibrahima, a.s.