Šta je zapravo ‘saljevanje strave’?
Ispod ovog teksta možete pogledati sami čin saljevanja strave
Na prostorima bivše Jugoslavije, te sadašnje Bosne i Hercegovine, Sandžaka i šire je bio i još uvijek jeste rasprostranjen običaj pod nazivom ‘saljevanje strave’ ili ‘saljevanje strahe’. Nepobitno je da ste barem nekad u životu čuli za ovaj običaj i praksu, ili ste i sami bili subjektom nad kojim se ‘saljevanje strave’ obavilo s ciljem ozdravljenja ili općeg boljitka nakon pretrpljenog straha ili traume. Unazad stotinama godina, ovaj običaj se prenosio s koljena na koljeno, obično su to radile starije nane i takozvane ‘učevne’ žene koje su važile ujedno i za pobožne vjernice. Nerijetko su to bile žene koje su nosile šamiju i klanjale pet vakata namaza. Međutim, ova praksa odnosno običaj nema apsolutno nikakvo utemeljenje u islamu, kako mu to neki pripisuju…
Sa istorijskog aspekta ovaj čin bacanja vrelog olova u hladnu vodu vuče korijene iz antičke Grčke. Ovaj običaj je također preuzet od strane pagana i vještica, odnosno magova koji se bave alhemijom i okultnim radnjama. Kroz istoriju saznajemo istražujući ovu pojavu, da su je također preuzeli narodi sa nordijskih prostora kao i narodi germanskog etniciteta, posebice Nijemci i Austrijanci, koji ovaj običaj tradicionalno obilježavaju na Silvestrovo, odnosno Novu Godinu s ciljem proricanja budućnosti, odnosno ‘ogledanjem’ u olovo kakva im dešavanja predstoje u narednoj godini.
Pod imenom ‘molubdomansija’ ova praksa se javlja u Grčkoj i samo ime je nastalo kombinacijom dvije grčke riječi: ‘molubus’ i ‘manteia’ što znači ‘olovo’ i ‘božansko’. Vjeruje se da se do ove pojave došlo sasvim slučajno kada su alkemisti pokušali eksperimentisati s olovom s ciljem da ga pretvore u zlato. Olovo se smatra ‘metalom smrti’ te na osnovu tog ubjeđenja, njegova manipulacija od strane alhemista se vjerovatno pretočila u okultnu praksu interpretiranja oblika koje bi vrelo olovo zadobilo u momentu kada je bivalo bačeno u hladnu vodu.
U Srednjem vijeku, ova ‘mini’ proročanstva na indivudualnoj bazi su se vršila većinom nad bolesnicima kako bi im se prognoziralo ozdravljenje ili eventualna smrt. Smatrali su da samim činom olakšavaju paćenike na bolesničim posteljama. Lovci na vještice su također koristili ovu metodu da bi dijagnosticirali eventualnu povezanost bolesti s kojom bi pacijent bio shrvan, sa vještičijom crnom magijom te da li je bolesnik žrtva vještičijih čini.
U Njemačkoj su ovaj vid proricanja budućnosti pojedini uveli kao porodičnu tradiciju koju u ime dobre zabave i provoda u krugu porodice i dan danas prakticiraju. Poznato je pod imenom ‘Silvesterblei’ ili ‘Bleigiessen’, a kompleti sa popratnim alatkama se mogu kupiti u dosta prodavnica pred Novu Godinu u Njemačkoj. Svaki član porodice bi dobio svoju kašiku, svijeću te komadić čvrstog olova, i posudu s hladnom vodom. Obično je najstariji u porodici onaj koji je najviše upućen u tumačenje dobivenih oblika od vrućeg olova, nakon što bude bačeno u hladnu vodu. Kao i kod Grka, te ljudi iz Srednjeg vijeka, i Nijemci su interpretatori oblika olova u smislu proricanja budućnosti, osim što je razlika u svrhi interpretacije. Određeni oblici, koje nećemo navoditi, naime proriču uskoro putovanje, dobitak novca, novu ljubav ili čak i smrt. Na internetu se mogu pronaći razni detalji od strane osoba koje ovaj običaj prakticiraju, jer su to nasljedili od svojih predaka.
U Irskoj i Velsu, u 19-tom stoljeću ovaj vid ‘zabave’ su prakticirale djevojke s ciljem otkrivanja budućnost za koga će se udati, u smislu profesije budućeg supruga. Bacanje olova u vodu se izvodilo na Ilindan ili na noć vještica. Iz ova dva slučaja, Njemačke i Irske i Velsa, vidimo da se ovdje radi o čisto narodnom vidu zabave na jedan način koji je vrlo sličan horoskopu.
Na naše prostore ova praksa je vjerovatno došla putem Turaka Osmanlija. U Turskoj je ova praksa poznata pod nazivom ‘kuršum dokme’. A čak i prije dolaska Turaka na naše prostore ova praksa se bilježi kod starih slavenskih paganskih naroda u vrijeme epidemije kuge. Iz gore navedenog spoznajemo da budući da u islamskoj literaturi nigdje ne nailazimo na praksu bacanja olova u vodu, ova praksa je praksa drugih naroda, pagana i kršćana, koja je se vremenom uvela i na naše prostore u neku vrstu tradicije odnosno običaja. U smislu nedostatka medicinske njege, ljekara, i apotekara ljudi su kroz istoriju pribjegavali okultnom i alhemijskom pristupu rješavanja raznih fizičkih i psihičkih stanja.
Kroz decenije se na ovu praksu pridodalo učenje Kur’anski ajeta odnosno molitvi iz Biblije, da bi ‘liječenje’ odnosno ‘ saljevanje strave’ bilo što efektnije uz oslonac na volju Boga i Božiju moć, jer su osobe koje su smatrane ‘liječnicima’ u ovim slučajevima bile vjerovatno osobe koje su bile pobožne. Dakle šamanske bajalice su efektno zamjenjene sa ajetima iz Kur’ana ili eventualno stihovima iz Biblije.
Zvanični stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je da oni ne proporučuju takav vid ‘liječenja’ jer nema utemeljenje i potvrdu u islamskim izvorima. Veliki broj profesora islamskih nauka su ovu praksu okarakterisali kao haram, posebno iz razloga jer je dokazano da se u nekim slučajevima prilikom ‘saljevanja strave’ uče Kur’anske sure naopako, a to je očiti dokaz džinnsko-šejtanskog djelovanja. Ovakave pojave se povezuju sa sihrima, te je stoga neophodno kloniti se ovakvih radnji, te prisustvovanja i podržavanja istih. Svako onaj ko se u prošlosti ‘liječio’ ovom metodom, kao i oni ili one koje ‘liječe’ na isti način bi se trebali pokajati Uzvišenom Allahu i zamoliti za oprost od počinjenog grijeha, te se zauvijek klonuti ove opasne radnje.
Lik za video snimak:
Za N-um pripremila: Selma K.
