Šta je pohvalno raditi za umrle?
Dova, sadaka, vakuf
”Naše obaveze prema našim umrlim, kao i prema svim muslimanima, ne prestaju njihovom smrću. Mi smo ih dužni opremiti i klanjati im dženazu, što je uostalom poznato svima. Mi smo, isto tako, dužni da ih se sjećamo dovom, moleći Boga da ih primi pod okrilje Svoje milosti, kao i putem sadake, pomažući u ime njih i za njihovu dušu druge i dajući za opće potrebe zajednice. Postoje, prema tome, dva načina koje islam preporučuje za sjećanje na naše umrle: dova i sadaka.
U vidu dove čovjek se može uvijek svakom prilikom obratiti Bogu i moliti Ga da podari umrlom Svoje blagodati, da ga nagradi rajskim naseljem… Naročito se preporučuje sadaka. Zaista ništa se korisnije ne može učiniti za umrlog od dijeljenja sadake i pomaganje drugih. To je najbolji vid sjećanja na umrle.” (citat iz knjige “Husein Đozo – razmišljanja i fetve”)
Kao što smo vidjeli iz navedenog dova i sadaka su najbolji vid hajrata (dobročinstva) kojeg možemo da učinimo za naše umrle.
Lijepo bi bilo da za svoje merhume (umrle) često učimo dove u kojima ćemo svojim riječima moliti Svemogućeg Gospodara, Allaha Uzvišenog, da ih sačuva svih azaba (kazni i iskušenja) u kaburu i na ahiretu, te da im se smiluje i podari najljepše džennetske radosti i blagodati.
Ove dove najčešće učimo pojedinačno, onda kad se sjetimo nekog od umrlih. Svoje dove možemo učiti poslije klanjanog namaza, prije spavanja, prilikom prolaska pored mezarja i u drugim sličnim situacijama.
Prilikom prolaska pored mezarja sunnet je poselamiti stanovnike kaburistana riječima: Esselamu ‘alejkum ehled-dijari minel- mu’miniine vel-muslimiin …
Što se tiče sadake u vidu trenutnog ili trajnog pomaganja drugih, a s nijetom da sevapi od tog pomaganja idu u korist naših merhuma, lijepo bi bilo pomoći što veći broj ugroženih i potrebnih.
Svoje dobrovoljne priloge i davanja usmjerimo u naše medžlise, džamije, vrtiće, škole, javne kuhinje, te u stipendiranja đaka i studenata, kao i za pomoć starim i iznemoglim.
Kada budemo davali svoje novčane, ili neke druge vrste priloga, zanijetimo da to činimo za svoje umrle moleći Uzvišenog Allaha da ih zbog ovih dobročinstava obilato nagradi, to jest, oprosti im što veći broj pogrešaka i poveća njihove deredže na ahiretu.
Ovim svojim gestovima činimo trostruki hajrat: obradujemo svoje umrle sevapima od ovih naših dobročinstava, potpomognemo nekog pojedinca, porodicu ili ustanovu i vratimo im radost na njihova lica, te sebi podignemo stepen kod Uzvišenog Allaha koji će nas, ako Bog da, upisati u darodavce i odabrane Svoje robove.
Dijelimo i pomažimo druge ljude s nijetom sevapa za naše umrle, te često za njih molimo Allaha dž.š. To je veliki hajrat zbog kojeg se nećemo zasigurno nikada pokajati!
Za Akos.ba piše: Admir Iković
