Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Emocionalni profil kur’anskih odgojnih autoriteta u interpersonalnom odnosu

Emocionalni profil kur’anskih odgojnih autoriteta u interpersonalnom odnosu

Sažetak

Uspjeh odgojno/obrazovnih nastojanja svakog odgajatelja ovisi o brojnim činiocima. Ipak, sržni faktor, koji korelira sa fiziološkim zakonitostima ljudskog organizma, jeste uklanjanje optruzivnosti i uspostavljanje blagotvorne emocionalne klime. Poticajan emocionalni ambijent smatra se uvjetujućom pretpostavkom zadovoljavajućeg učeničkog postignuća u školi. Pri formiranju i održavanju stanovitog razrednog ozračja nastavnik djeluje cjelinom svoje osobnosti.

S tim u vezi, nezaobilazan segment efikasnog nastavničkog djelovanja jeste kvalitetna integracija emocija u opći razredni kontekst. Takvim pristupom razvija se odnos u kojem prevladava međusobno povjerenje. A samo takav odnos između odgajatelja i odgajanika koji je pun uzajamnog povjerenja može se smatrati plodnom konfiguracijom za učinkovit odgoj. U suprotnom, formira se i produbljuje interpersonalni jaz kao tačka spoticanja u odgojnim aktivnostima.

 

Uvod

Kur'an časni ljudsko srce portretira kao centralni subjekt/objekt sveobuhvatnih odgojnih interesa. Premda je ljudsko srce izloženo raznovrsnim utjecajima, faktori međuljudske interakcije zauzimaju primarno mjesto u procesu njegove odgojne (pre)obrazbe. Na to ukazuje prednost koju Kur'an časni daje odnosnoj nad sadržajnom dimenzijom mikropedagoškog aspekta kur'anskog odgojnog modela[1]. Iste relacije, prema kojima je odgajateljeva ličnost i njegovo djelovanje snažan motivacijski katalizator odgajanikove recepcije odgojnih sadržaja, njihove refleksije istog i primjerenog ponašanja, karakteriziraju institucionalizirani nastavni proces. Personalnost nastavnog procesa određuje ovaj fenomen kao dvosmjeran tok kontinuiranog spiralnog rasta ili pada, ovisno o pozitivnom ili negativnom predznaku međusobnih utjecaja nastavnika i učenika. Odgojno/obrazovni proces, shvaćen prevashodno kao socijalni akt, uzima uobzir obje perspektive, nastavničku i učeničku.

Odatle, vrednovanje nastavničkog angažmana ne sagledava se isključivo kroz njegove (ne)verbalne poruke već i na temelju učeničkog feedback-a, odnosno značenja koje učenici pridaju nastavnikovom djelovanju. Učenička percepcija nastavničke ličnosti i djelovanja kodira stavove koji reguliraju kvalitetu međusobnih odnosa. Ovakav pogled na interpersonalne odnose u nastavi ističe značaj učeničkih stavova o nastavničkom radu. Sa stanovišta psihodinamike nastavnog procesa opravdano je reći da što su međusobni stavovi nastavnika i učenika bliži, to je veća mogućnost uspješnijeg odgojnog djelovanja. Obrnuto, što je izraženija nepodudarnost njihovih međusobnih stavova, jača tendencija negativnih interpersonalnih odnosa, što dovodi do stanja neravnoteže. Havelka smatra da neuravnotežena situacija stvara psihološko stanje napetosti, koje osobu motivira da uspostavi ravnotežu[2].

Tada se težnji ka redukciji napetosti pridaje centralni značaj. Takva interpersonalna klima ne samo da onemogućuje odgojni utjecaj već čini da se fokus učeničke pažnje premješta sa nastavnih sadržaja i poruka odgojne komunikacije u područje težnje za korekcijom i normalizacijom odnosa. Stoga, učenički doživljaj nastavničkog djelovanja, ispoljen kroz odgovarajući stav, postaje iznimno bitan perceptivni preduvjet odgojnog uspjeha. Pri tome, karakter stavova i ritam međusobnog odnosa u prevladavajućoj mjeri struktuira emocionalna (ne)usaglašenost aktera samog procesa.

 

Neuroznanstvena podloga interpersonalnog odnosa

Podaci o razvoju mozga ljudskog embriona, koji otkrivaju mnogo o vezi misli i osjećanja, dojmljivo svjedoče u prilog gornjoj konstataciji o značaju emocionalnih poruka u nastavi. Racionalni mozak (neokorteks) izrasta iz emocionalnog mozga (amigdale), koji u stanju emocionalne uzbune upravlja neokorteksom. Goleman tvrdi da skorašnja otkrića na polju fiziologije ljudskog mozga pokazuju kako kontinuirana emocionalna zabrinutost smanjuje dječije intelektualne sposobnosti i onemogućava kapacitet učenja[3]. Naime, stres inicira takvo mentalno stanje pri kojem amigdala, kao emocionalni centar mozga, preuzima kontrolu nad ponašanjem, čak i dok je korteks još uvijek u fazi odabira adekvatne reakcije. Tada naš emocionalni mozak vrednuje šta je ispravno, a šta pogrešno. Kao rezultat opisanog ogromna je vjerovatnoća da se kod takve osobe jave automatizirane, površne, netačne ili destruktivne akcije. ”Kad smo sretni, tužni, pod stresom, u strahu ili kad doživljavamo bilo koju drugu emociju, naše tijelo u krvotok oslobađa razne kemijske spojeve kako bi nam pomoglo nositi se s tim događajem. (…)

Zbog toga što ga pokreću kemijski spojevi, na naš mozak snažno utječu promjene u raspoloženju. Nereceptivna raspoloženja smanjuju sposobnost mozga za razumijevanje, značenje, pamćenje i sposobnosti razmišljanja višeg reda. Ukratko, stresna i zastrašujuća klima na nastavi znatno otežava učenje. (…) Negativni osjećaji koji se zanemaruju mogu uništiti svaki pokušaj učenja. S druge strane, pozitivni osjećaji stvaraju uzbuđenje i ljubav prema učenju.”[4] Na temelju gornjeg citata proizilazi da negativne emocije kod odgajanika nepovoljno djeluju na prijem podataka, njihovu obradu i odašiljanje informacijskih konstrukcija. Odgajatelj koji tok odgojno/obrazovnog procesa kontaminira stresom, zapravo, (ne)svjesno i sam djeluje kontra unaprijed zacrtanih ciljeva i postignuća kojima teži.

Emocionalni disbalans u nastavi potencijalni je uzrok povlačenja i zatvaranja odgajanika u sebe što za posljedicu ima odgojni neuspjeh. Odatle, ako razmatramo ambijentalne okolnosti kao interferencijski faktor distribucije odgojnih sadržaja, onda temeljni mikropedagoški princip odgojno/obrazovnog procesa jeste obezbjeđenje pozitivne emocionalne klime. Dakako, odgovornost za uspostavljanje produktivnog socioemocionalnog ozračja razmjerna je stepenu ovlašćenja sudionika u nastavnom procesu, što podrazumijeva snažniju odgajateljevu angažiranost za etabliranje poticajne radne atmosfere. Ovo podrazumijeva kontinuirano upriličenje blagosti u govoru i djelu odgajatelja te istodobno eliminaciju bilo kakvog oblika stresa.

Pozitivno orijentirani interemocionalni balans odgajatelja i odgajanika prepoznaje se, dakle, kao arbitrirajući faktor funkcionalnosti i efektivnosti odgojno/obrazovnog procesa. Uzevši uobzir perspektivu recentnih neuroznanstvenih nalaza, namjera nam je u daljnjem tekstu sagledati kako Kur’an časni ilustrira emocionalnu dimenziju odgojne (inter)akcije nekih poslanika, kao vrhovnih odgojnih autoriteta.


[1]Više o naznačenoj dimenziji kur'anskog odgojnog modela pogledati u autorovom magistarskom radu ”Mikropedagoškiaspekt kur'anskog modelaodgoja u školskoj vjeronauci”.

[2]Havelka Nenad,Socijalna percepcija, 3. izd.,Zavod za udžbenike, Beograd,2008.

[3]Goleman Danijel, Emocionalna inteligencija, Geopoetika, Beograd, 2008.

[4]Jensen Eric, Super-nastava: nastavne strategije za kvalitetnu školu i uspješno učenje, Educa, Zagreb, 2003, str. 24.

 

Nastavit će se, ako Bog da.

Piše: Muamer Neimarlija

(Novi muallim, br. 53)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top