Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Brak i porodica > Šta daje bolje rezultate u odgoju: kazne ili nagrade?

Šta daje bolje rezultate u odgoju: kazne ili nagrade?

Kazne i nagrade su uslovne, ali naša ljubav i pozitivna briga za našu djecu bi trebalo da budu bezuslovni. Evo kako da promjenite način na koji razgovarate.

Kazne i nagrade su uslovne, ali naša ljubav i pozitivna briga za našu djecu bi trebalo da budu bezuslovne.

Evo kako da promjenite način na koji razgovarate i ponašanje.

“Osjećam anksioznost kako se približava vrijeme spavanja. Opet isto.”

Jedan otac je rekao ovo na našoj porodičnoj terapiji, opisujući ponašanje svog sina pred spavanje. Dijete bi poludjelo kako bi se vrijeme za spavanje približavalo, tvrdoglavo ignorišući roditeljske naredbe i histerišući na pomen pidžame. Roditelji su se osjećali frustrirano i nemoćno.

Pitali su nas ono što nas ljudi stalno pitaju: Da li bi trebalo da ga pošalju u ćošak i oduzmu mu vrijeme pred ekranom (kazna); Ili bi trebalo da naprave sistem podsticanja stikerima i nagradama za dobro ponašanje (nagrada).

Mnogi roditelji su odrastali sa kaznama, i razumljivo je da se oslanjaju na njih. Ali kazne mogu eskalirati u konflikte i potisnuti učenje. Dijeca razvijaju takozvani “bori se ili bježi” stav, što znači da napredno razmišljanje u frontalnom korteksu mozga prestaje sa radom i aktiviraju se osnovni odbrambeni mehanizmi. Kazne nas tjeraju da se pobunimo, osjećamo posramljeno ili ljuto, suzbijamo svoja osjećanja, ili smišljamo kako da ne budemo uhvaćeni. U ovom slučaju, potpuni otpor četvorogodišnjaka bi bio na svom vrhuncu.

Znači, nagrade su dobar izbor, zar ne?

Nagrade su više kao zle bliznakinje kazni. Porodice ih nalaze primamljivim (razumljivo), zato što nagrade mogu momentalno kontrolisati dijete. Ali efekti nagrade mogu oslabiti, ili se čak obiti o glavu: “Koliko novca ću dobiti?” kćerka jednog našeg klijenta pitala je svog oca kad joj je on rekao da pospremi svoju sobu.

Već decenijama psiholozi objašnjavaju da nagrade mogu da umanje našu prirodnu motivaciju i užitak. Na primjer, djeca koja vole da crtaju i kojima je, u eksperimentalnim uslovima, plaćeno da crtaju, crtaju manje od djece kojima nije plaćeno. Djeca koja su nagrađena zbog dijeljenja dijele manje, i tako dalje. Psiholozi ovo zovu “efektom prekomjernosti” – nagrada zasjenjuje dječiju unutrašnju motivaciju.

Nagrade su takođe dovođene u vezu sa smanjenjem kreativnosti. U jednoj klasičnoj seriji studija, ljudima je bio dat set materijala i traženo im je da smisle kako da zakače svijeću za zid. Riješenje zahtjeva inovativno razmišljanje – doživljavanje materijala nevezano za njihovu osnovnu svrhu (kutija kao držač za sveću). Ljudima kojima je rečeno da će biti nagrađeni za riješavanje ove dileme u prosjeku je trebalo više vremena da je riješe. Nagrade sužavaju naš pogled na stvari. Naši mozgovi prestaju da mozgaju slobodno. Prestanemo da razmišljamo duboko i uviđamo mogućnosti.

Cijeli koncept nagradi i kazni baziran je na negativnim pretpostavkama o djeci – da bi trebalo da ih kontrolišemo i oblikujemo, i da nemaju dobre namjere. Ali mogli bismo preokrenuti ovo i gledati na djecu kao na sposobne, saosjećajne, spremne za saradnju i timski rad. Ta perspektiva veoma mijenja način na koji se obraćamo djeci.

Kazne i nagrade su uslovne, ali naša ljubav i pozitivna briga za našu djecu bi trebalo da budu bezuslovni. Zapravo, kada smo saosjećajni i istinski slušamo svoju djecu, veće su šanse da će oni slušati nas. Evo nekoliko prijedloga za promjenu razgovora i ponašanja.

Pogledajte dublje u srž problema

Djeca ne udaraju svoju braću i sestre, ignorišu roditelje ili dobijaju nervne slomove u supermarketu bez razloga. Kada shvatimo u čemu je stvarno problem, naša pomoć ima veći značaj i duže traje. Sam pokušaj da saznamo u čemu je problem čini djecu manje defanzivnom i voljnijom da slušaju roditelje i poštuju pravila, kao i spremnijom da riješavaju problem.

Umjesto da kažete: “Budi dobar prema svojim drugarima, ili nećeš smjeti da gledaš crtaće.”,

Recite: “Hmm, i dalje radiš na dijeljenju svog novog Lego seta. Razumijem te. Dijeljenje nije lahko ispočetka, i osjećaš se malo ljuto. Da li možeš da smisliš način da se igrate njime zajedno? Ako ti treba pomoć, tu sam.”

Plakanje, otpor i agresija mogu biti samo vrh ledenog brijega. Ispod toga može biti glad, nedostatak sna, preterana stimulacija, snažna osjećanja, razvijanje nove sposobnosti ili navikavanje na novo okruženje. Ako razmišljate na ovaj način, to vas čini partnerom koji je tu da uputi, a ne neprijateljem koji je tu da kontroliše.

Motivišite umesto da nagrađujete

Motivacija je odlična, kada ima slijedeću poruku:“ Vjerujem ti i vjerujem da želiš da sarađuješ i pomogneš. Mi smo tim.” Ovo je suptilna razlika od davanja nagrada, ali je moćna.

Umjesto da kažete: „Ako središ svoju sobu možemo da idemo u park. Bolje bi ti bilo da to uradiš, inače nema parka.“,

Recite: “Kada ti soba bude čista, ići ćemo u park. Jedva čekam. Ako ti treba pomoć, obavijesti me.“

Pomozite umjesto kažnjavanja

Ideja kazne prenosi poruku: “Moram da te natjeram da patiš zbog toga što si uradio.” Mnogi roditelji ne žele stvarno da djeca ovo misle, ali takođe ne žele da budu popustljivi. Dobra vijest je to da možete da držite granice i uputite djecu bez kažnjavanja.

Umjesto da kažete: “Ne ponašaš se pristojno na ovom toboganu tako da si završio. Koliko puta moram da ti govorim?”

Recite: “Osjećaš se neobuzdano, mogu to da vidim! Odvešću te od ovog tobogana jer nije bezbjedno da se tako igraš. Hajdemo negdje da se smirimo.”

Umjesto da kažete: “Psovao si me i bio si bezobrazan. To je neprihvatljivo. Uzimam ti telefon.”

Recite: “Vau, stvarno si ljut. Mogu to da čujem. Nije u redu da mi se obraćaš takvim riječima. Sklonićemo tvoj telefon za sad da bi mogao da imaš malo odmora od njega. Kada budeš spreman, reci mi više o tome što te tišti. Smislićemo riješenje zajedno.”

Podstaknite prirodni instinkt za rad

Ljudi nisu prirodno lijeni (to nije prilagodljiva osobina), a pogotovo djeca. Volimo težak rad ako se osjećamo kao dio tima. Mala djeca žele da budu sposobni članovi porodice, i žele da pomognu ako znaju da njihov doprinos vrijedi i nije samo za predstavu. Dopustite im da pomognu na pravi način od malena, umjesto da pretpostavite da moraju biti zauzeti nekom distrakcijom dok vi radite.

Organizujte porodični sastanak da biste prešli preko svih obaveza za taj dan. Tražite ideje od svih članova porodice. Napravite grafikon za djecu (ili neka ga oni sami naprave) i bilježite kada djeca završe neku obavezu.

Što se tiče problema sa odlaskom na spavanje, kada su roditelji pogledali ispod površine problema, došlo je do napretka. Ispostavilo se da je dijete bilo premoreno, tako da su odustali od nekih vanškolskih aktivnosti i napravili su opušteniju večernju atmosferu. Kada je počeo da se buni, njegova mama ga je uvila u peškir i rekla mu da je on njen omiljeni burito. Prihvatila je da mu je teško kad ona mora da radi do kasno: „Možda si bio tužan jer nisam bila tu kad je bilo vrijeme spavanja u poslednjih par dana – znam da ja jesam. Hej, hoćeš li da čitamo našu omiljenu knjigu večeras?“ Napravili su listu koraka njegove rutine pred spavanje i tražili njegovo mišljenje. Vremenom, prestao je da se opire, i vrijeme spavanja je od anksioznog preraslo u vrijeme zbližavanja i užitka.

Nije bitno koliko iracionalno i teško neka situacija izgleda, možemo odgovoriti na način koji govori: “Vidim te. Ovde sam da razumem i pomognem. Ja sam na tvojoj strani. Riješićemo ovo zajedno.“

Heder Turdžen je psihoterapeut i koautor, uz Džuli Rajt, nove knjige “Sada recite ovo: Pravi način da riješite svaku dilemu roditeljstva.”

Priredila: A.P.

Izvor: Detinjarije.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top