„Šta će žensku škola“

Neki dan, dok uspavljujem dijete, jedna mi komšinica reče:“Eto sad tebi nije dosadno“. „Meni ni prije nije bilo dosadno.Ustvari, meni nikad nije bilo dosadno“-odgovaram joj. Htjedoh reći još i onu izreku koju sam negdje čula da samo glupim ljudima može biti dosadno, ali se zaustavih na vrijeme. Može se žena uvrijediti. Ko zna kako bi shvatila. To me podstaklo na razmišljanje: zar stvarno danas ženi može biti dosadno? Govorim o ženi iz jednog prigradskog naselja. Nema se posla kao nekad, nema se nekih poljskih radova. To da. Žene su slabo zaposlene po firmama i slično. I to stoji. Uglavnom su u kući. Ali zar se tu završava njihov svijet? Zar se mora završiti? Zar su udaja, rađanje djece i kućanski poslovi krajnji cilj jedne žene? Zar se treba na to ograničiti? Kroz razgovor sa ovom komšinicom, ali i drugim ženama iz mog mjesta primjećujem da ih muči dosada. Ne znaju kako ispuniti slobodno vrijeme. Neke ga tako ispunjavaju idući s kafe na kafu, jedna drugoj, sa praznim i jedne te istim temama.

Kako da joj kažem da ja imam jako malo slobodnog vremena? Nisam zaposlena trenutno, u kući sam, brinem se o djetetu, a opet jedva stignem nekad odvojiti vrijeme za sebe, pročitati nešto ili napisati. Kako joj reći da tako provodim slobodno vrijeme, u čitanju i pisanju, kad njih čitanje asocira na školu. Pa mi tako kažu: „Zar se nisi zasitila knjiga dok si studirala?“ Ja se čudim. Zar ne znaju da i knjige mogu biti dobra razonoda, da su u knjigama cijeli svjetovi? I dolazim do porazne činjenice. Tako malo djevojaka iz naše sredine upisuje četverogodišnju školu, a kamo li da studiraju. Šta je to sa današnjim generacijama?

Jednom prilikom sam predložila kolegici, koja je u jednoj asocijaciji za žene, da tema jedne od tribina bude važnost obrazovanja djevojaka. Žena me u čudu gledala. Sigurno je mislila da nisam pri sebi. Pa u kojem ja vijeku živim? Ta tema bila je aktuelna nekad prije tridesetak godina. Ta tema je, nažalost, aktuelna i danas.
U vremenu kad i svaka domaćica ima profil na društvenim mrežama, ja pričam o obrazovanju djevojaka. I neka imaju profile. Informatička pismenost danas je nezaobilazna. I povezanost.To nam treba. Ali, da li smo u ovom digitalnom vremenu zaboravili na onu opću pismenost. Kad čujete od tinejdžerke da je napustila srednju školu, trogodišnju, jer joj ne ide, to je porazno. Nije mi cilj nikog vrijeđati. Svaka čast svakom zanatu i svakoj školi. Ali budimo realni. Šta ima da ti ne ide u toj srednjoj školi pa da napustiš. Nije stvar u školi, ni školskim programima. Nisu oni teži sada nego što su bili prije. Nije ni do inteligencije; sve se trudom može postići. Stvar je u svijesti ljudi. Ne mogu da shvatim da djevojka od šesnaest godina više voli da ide sa mamom po komšiluku i sluša tračeve i „ženske priče“ nego da provodi vrijeme sa vršnjakinjama u školi. Pitam se onda da li su krive te djevojke ili njihove mame koje ih počnu tako vodati sa sobom. Zar nikom ne pada na pamet da nije u redu da mlade djevojke slušaju o trudnoći, porođajima i sl. i to sve otvoreno, bez cenzure. Možda ja griješim. Nismo više primitivni,nema tabu tema, “ idemo u Evropu“ i kupimo sa Zapada sve negativnosti pa ih onda utkamo u svoju svakodnevnicu. Kako god, ne čini mi se da je to u redu. Zar stvarno te mame ne žele svojim kćerkama omogućiti drugačiji život nego što ga same žive? I samo im prenose jedan te isti recept: idi s kafe na kafu, udaj se, rodi djecu i nastavi opet s kafe na kafu. I život nek’ ti prođe u tome. I onda se one žale na dosadu. Normalno. Kad nisu ni otkrile nikakav kreativan način da ispune slobodno vrijeme.

Ne kažem ja da svi moramo čitati. Nemaju svi iste sklonosti. Ali ima i drugih hobija. Pronađi nešto pa se zanimaj. Sve im se onda svodi na skučene šablone po kojima žive. Napuštaju školovanje; šta će im?- kažu. Znam da se malo ko sad nada dobiti posao sa diplomom srednje škole u državi u kojoj je toliko VSS kadrova nezaposleno. Ali nije stvar samo u tome. Ne idemo u školu prevashodno da bi smo se mogli zaposliti. Idemo da naučimo i opće stvari, kulturu, ponašanje, da znamo gdje se nalazimo, bar na karti. Da znamo sutradan, kad nam dijete piše zadaću, da mu pokažemo bar ono najosnovnije. Ne možemo svi znati matematiku, ali osnove treba znati iz svega. Ako ništa, da se završi bar ta srednja škola da nam se sutra dijete ne stidi kad ga pitaju šta ti je majka završila. Živimo u 21.vijeku, a meni opet kažu zar treba pričati o važnosti obrazovanja žena. Iz svega navedenog vidi se da treba, itekako. Da sad ne spominjem važnost cjeloživotnog učenja i nadogradnje, važnost neformalnog obrazovanja.

Pogledajmo samo generacije koje su rođene pedesetih, naše mame. U ruralnim sredinama tog doba o obrazovanju žene odlučivao je njen otac. Nije tu bilo puno polemike: završi četiri osnovne i dosta. Šta će ženskom djetetu škola? I tako će se udati, imati djecu, biti domaćica. Neka nauči kuhati i prati, što će joj biti od koristi. Kad samo pomislim koliko li je i u to vrijeme bilo inteligentnih djevojčica, koje su se uplakane rastajale od škole nakon završena četiri razreda. Koliko li je samo djevojčica iz tog doba ostalo sputano, čiji su snovi da postanu učiteljice, doktorice, pravnice, ostalo samo na tome, pogaženo okrutnom čizmom neprosvijećenosti njihovih očeva. No, vremena su se mijenjala. Pa se shvaćalo kako nije ni tako loše kad se žena školuje. Doprla je ta svijest i do ruralnih mjesta.

A sad se ponovo vraćamo unazad. Sad više nije bitno jesi li u najudaljenijem selu ili u samom gradu. Ja pišem o stanju kakvo vidim u svom okruženju, a ono nije dobro. Nije jer djevojke tako razmišljaju, one „ne vole školu“. Ne znam ko im usađuje takva razmišljanja. Jesu li to upravo njihove majke koje ih sputavaju, ali na jedan drugačiji način. Pa me zgrozi činjenica kad čujem kako majka jedne djevojčice pred njom kaže: „Ma nju izgleda škola baš i ne interesuje“. A djevojčica tek pohađa predškolsko obrazovanje. Nije to više kao prije da otac kaže da nema više škole i to je to. Ne. Sad majke tako požuruju kćerke da odrastu. Gledam generacije djevojčica koje tako žure da odrastu, one nekako „nazor sazrijevaju“. Žure se da se udaju, da postanu domaćice i majke. Nije ništa loše u tome. Lijepo je biti i supruga i majka. Domaćice smo svakako. Ali nije dobro kad neko u tome vidi svoju krajnju instancu, kad mu je to vrhunac u životu. Ne bi trebalo biti tako. Jer posljedica tog života je ništa drugo do dosada. I onda se čudiš što moraš pronalaziti način kako da ti dan prođe. Je li nam to smisao života? Da nam dani prođu. To ne mogu shvatiti ni prihvatiti. Rezultat toga je i ovaj članak. Moramo pisati i pričati o tome jer je primjetno da se ponovo vraćamo u svijest pedesetih. Najveći problem je što sad mlade djevojke razmišljaju kao očevi onih djevojčica iz pedesetih- šta će žensku škola.

Piše: Fazila Ahmetović

Akos.bA