Šta Ben Affleck i Ibn Sina imaju zajedničko?

Analizirajući popularne sadržaje sa islamskom tematikom, pogotovo one koji dolaze sa engleskog govornog područja, uočit ćemo da se određeni lajtmotivi često ponavljaju i konstantno provlače kroz iste. Bez obzira da li se radilo o pisanoj literaturi, online štancanju turboduhovnosti ili javnim skupovima i predavanjima, oni su uvijek tu, idealni da posluže kao dobar začin. Poput metka pogađaju ranjivu publiku, uvijek su aktuelni i možete ih čuti u stotinama raznih varijacija. Suptilne doze epike, historijskog glamura i samosažaljenja očito nikad nisu na odmet. Zajedničko svim tim motivima je činjenica da su često rezultat frustracija i kompleksa svojih autora. Iako ih ima mnogo, osvrnut ćemo se na nekoliko njih najupečatljivijih.

Prva od tih mentalnih egzibicija su nadaleko poznata prava žene u islamu. Ovo je nezaobilazna tema koju svaki osvješteni muslimanski borac protiv vjetrenjača mora dobro poznavati. Internet i literatura jednostavno vrve od nebrojenih pokušaja odbrane ženine pozicije najvažnije sporedne stvari na svijetu. Žena je kraljica, majka, pupoljak, biser, hidžab je njena sloboda i ona u islamu ima toliko prava da ih, jadnica, ni sama ne može popamtiti, a kamoli sprovesti u djelo. Smije se razvesti od muža ako je udara nogom u glavu, a može čak i sama voziti automobil. Ove pomalo komične top-liste ženskih prava i sloboda su posljedica kolektivnog kompleksa manje vrijednosti od kojeg muslimani boluju. One su zapravo nekontrolirana reakcija na brojne, često zlonamjerne medijske napade koji se tiču položaja žene i njenih prava u nekim muslimanskim društvima. Da li histerično i nekontrolirano širenje ovakvih sadržaja od strane neukih masa proizvodi više štete ili koristi nije još utvrđeno. Nepoznanica je i zašto se postupak svakog siledžije koji ima muslimansko ime, baš kao i u slučaju terorizma, a priori dovodi u neposrednu vezu sa islamskom teologijom.

Iduća činjenica je ta da je muslimanski svijet ostao mentalno zarobljen u vremenu od prije nekoliko stoljeća. On fizički živi u današnjici, ali je mislima i duhom u Andaluziji. Njegovi posljednji veliki uzori su mrtvi već stoljećima. Frustracija zbog naučnog i civilizacijskog napretka Zapada i vlastite dekadencije rezultira brojnim pisanjima i drugim oblicima reciklaže naučnih dostignuća muslimana od prije desetak stoljeća. Ova paramparčad daleke historije se nabijaju na nos kome god se stigne jer služe kao utjeha napaćenoj i poniženoj duši. Tada smo palili i žarili, a djeca su nam umjesto gledanja Peppe Praseta sastavljala astronomska pomagala, izučavala anatomiju i predvodila vojske. Danas smo samo poluprazna ljuštura koju treba nečim ispuniti, pa makar i ovakvim nostalgičnim i patetičnim pričama koje su potrebnije samim muslimanima nego drugima. Ako baš u naletu silne brige za ummetom želite zvučati kao pravi mislilac, tu je ona famozna „Dok drugi šalju ljude na mjesec, muslimani se raspravljaju oko vaktije“. Iako ofucana kao šmirgl papir, ova fraza je tragično istinita. Dodamo li na sve ovo još i nezaobilaznu globalnu zavjeru protiv muslimana, mozaik će biti potpun.

Dalje imamo pojavu da svaka besmislenost ili sitnica koju neki nemusliman izjavi ili napravi za muslimane postane prvorazredna senzacija. Ben Affleck je u nekoj emisiji branio muslimane, a hrvatski ministar Ranko Ostojić nazvao izbjeglicama selam. Ovakve stvari, ma kako besmislene i beznačajne bile, šire se brzinom munje muslimanskim svijetom i budu popraćene kolektivnom ekstazom i odobravanjem. Rezultat je to ogromne krize identiteta i očajničke potrebe za priznanjem vlastitih vrijednosti koje su muslimani nekad davno izgubili, zajedno sa dostojanstvom.

Imamo tu i polemike o događajima iz doba poslanstva koji se na silu čupaju iz tadašnjeg vremena i kaleme u današnje. Nekima kao da je krivo što se u doba ashaba nije nosao iPhone, jeo Big Mac i slušao Sami Yusuf. Apsurdno je nekome po stoti put pojašnjavati da život i zeitgeist na Arabijskom poluostrvu u sedmom stoljeću nemaju baš plaho veze sa današnjim europskim, ali mnogi se rado upuštaju u ovu avanturu i pokušavaju svima pružiti pojašnjenje kroz sizifovsko naguravanje truhlih teza i aksioma. Ne prođe ni hefta, a da ne nabasamo na neki novi članak koji nam revnosno objašnjava i opravdava zašto je Poslanik alejhi selam oženio Aišu tako mladu, zašto je imao više žena ili zašto je, zamislite te drskosti, nemuslimanima uzimao porez. Ukoliko neopterećeni ovim kompleksima analizirate takve sadržaje, shvatit ćete da se zapravo više radi o indirektnim izvinjenjima uz nesvjesno prihvatanje „krivice“, nego uspješnim elaboracijama spomenutih pitanja.

Smatram da bi ove stvari trebalo postaviti na njihovo pravo mjesto tako što će oni koji se fokusiraju na ove teme pronaći granicu između objašnjavanja i kuknjave. Ne dozvolimo sebi da naša djela uvijek budu reakcija na postupke i mišljenja drugih. Ne treba ljude navikavati na misao da islam obiluje (vještačkim) problemima i nekompatibilnostima na koje konstantno treba trošiti energiju. Tako sami sebe dovodimo u začarani krug u kojem smo konstantno u situaciji da moramo nešto pojašnjavati i braniti se. Ne želim reći da o ovim stvarima ne treba nikako govoriti, već da to ne treba raditi baš svako ko se, pogođen nekom kritikom, uživi u ulogu spasitelja ummeta. Imati mjere, malo samopoštovanja i povjerenja u vlastiti sistem vrijednosti u ovakvim stvarima definitivno ne bi bilo na odmet. 

Za Akos.ba piše: Nermin Spahić