Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Spoznaja

Spoznaja

Danas je sasvim drugačije. Miješaju se osjećaji. Sve je zbrkano. Kao da u krug tamnih, plavih krugova ulaze mali, topli žuti leptirići koji daju jedan mali tračak sreće onoj ljutoj, pesimističnoj strani mene koja želi da prevlada. Lete, lete i bore se. Ne žele da odustanu. Ali teško se boriti. Mada se izmjestim, malo pogledam tu borbu. Ali ne mogu da presudim. Najteže je biti sudija u takvim situacijama, a ja to moram biti. Na kraju borbe ja moram reći ko je pobjednik. Kako odlučiti?

Pa želim da pobijede mali žuti leptirići. Upravo sam njih stavila kao pobjednike. Ali… Najgore je kad se pojavi ovo „ali“. Odlučila sam ja šta bi bilo najbolje, ali ipak oni nisu pobjednici. To jeste ono najbolje, da sreća prevlada u meni. Ali, u mojoj unutrašnjosti se nisu pomirile te dvije strane, i ne mogu da se slože sa tom mojom odlukom. Tu dolazi nešto drugo. Ta situacija boli, prodire u nutrinu, razdire me. Nemam pomoći. Šta da radim? Voda. Trebam vodu. Moje tijelo traži vodu. Kvasim ruke, voda pada na njih, prelazim polako na lice, usne, oči… Perem oči od svega lošeg što vidješe, uši od svega lošeg što čuše. Da, ja uzeh abdest. Ah, koji divan osjećaj. Ta čudesna voda ugasila je ljutnju, polako je ta strana nemira počela da se pretvara u smiraj. Žuti leptirići su odletjeli. Da, dobro se sjećate. Predstavljali su znak sreće. Ali ni ona nije sasvim prevladala, ostala u meni. I nju je voda odnijela. Ali, ta voda mi je donijela smiraj, ravnotežu u mojoj duši. Ja sam jedna, ja sam cijela. Ne lomim se, ne razdirem se. Kuda sada? I sada se čudno osjećam. Mojoj duši fali još nešto. Fali joj Gospodar njen. Hrana koja joj treba je razgovor sa Stvoriteljem. Taj osjećaj, ta ljepota koja unutrašnjost činu ljepšom.

Padam na tlo, molim se Njemu, molim Ga da me čuje. Ne, pogrešno nemojte shvatiti. Ne molim ga za novac, za novu haljinu, za novi namještaj, auto,… Ja Ga molim da čuje moj glas. U tom kutku ja Ga molim da razgovara sa mnom. Da Mu kažem hvala što je uvijek uz mene. On me nikada napustio nije. Od sreće plačem, Gospodar moj, Allah dž.š., mi je sve na ovom pokvarenom svijetu. Tek sada se osjećam potpuno dobro. U ovom kutku moje neizrecive sreće mi više ništa nije potrebno. Ja imam Njega. I zamislite, ja osjetim da me čuje, da razgovara sa mnom. On me uistinu čuje Moje srce to čuje. Da, to čuje moja nutrina, moj unutrašnji glas. Taj osjećaj se prožima čitavim tijelom. Sigurnost, sreća, ljepota, zahvalnost, zaštićenost, sve je tu. Više mi ništa ne treba. Ja imam Njega, ja sam Ga spoznala. Volim Ga najviše na svijetu. Nadam se da ćemo svi pronaći ovaj mali kutak, koji obasjava, usrećuje, vodi ka Njemu, ka pravom putu sreće i zadovoljstva. A spoznati Ga, kako li je to samo lijep osjećaj. Taj osjećaj dušu čini sigurnom, uliva joj sigurnost, nadu, ljepotu,… Ali ono što je posebno, je osjećaj samoće, tišine koji pokreće lavinu ljepote. U toj samoći duša se sjedinjuje sa Gospodarom. Dašak vjetra prolazi, potvrđuje Njegovu moć, milost. Sve je tako drugačije u ovom svijetu kada spoznamo Gospodara.

Pitala sam se da li je moguće da upravo taj dašak vjetra meni bude nešto posebno? Da, pitala sam se. Prije je bio tako nebitan, sasvim bezazlen. Ali promjenom nutrine mijenja se i odnos prema svemu što me okružuje. Sve stvari su žive, dišu, imaju osjećaje, sa mnom su i ja ih osjećam. Sve je dobilo neku sasvim drugu vrijednost. U životu se uvijek borimo da nam bude lijepo, da smo sretni, što je i sasvim prirodno za jednog čovjeka. Ali, u kojem pravcu ta borba ide. Naša sreća je u tome jesmo li danas bili viđeni u novim odijelima, jesmo li u kontaktu sa „važnim“ personama, i zapravo se najviše borimo kako da dođemo do tih „važnih“ persona, želimo da smo na vrhu, da nas svi vide, cijene, da smo mi ti koji odozgo gledaju druge. Ali, u svemu tome zaboravljamo ono najvažnije. Zaboravljamo sebe, i tako lagano umire ova naša duša željna da je svaki dan hranimo, pazimo, da je oživljavamo. A zapravo mi radimo sasvim suprotno, mi se trudimo da i ona umre u nama. Naši postupci, možda nenamjerno, ali ipak uspijevaju da dovedu do takvog stanja. Jer, baš tada za nas mjesec, vjetar, zvijezde nemaju nikakve vrijednosti.

Osmijeh na licu drugog insana je samo krivi oblik njegovih usana. Zašto? Pa naša duša ne može da u njemu prepozna sreću. Suze? To su samo kapljice koje padaju sa lica. Ne sporim da ih ne vidimo, ali je problem u tome na koji način sve to posmatramo. Sve je samo rutina. U njima mi nećemo vidjeti odnosno osjetiti tugu koju neko drugi nosi. Nećemo se čak ni potruditi da otkrijemo nutrinu onog što je izazvalo pad tih kapljica, bile one radosnice ili nosile tugu sa sobom. Da, mi gubimo osjećaje. I svakim danom sve manje, i manje osjećamo. I ne trudimo se! Unutrašnjost je mrtva. Svoj organizam hranimo. Potrebna nam je hrana, voće, povrće, voda kako bi on normalno funkicionisao. Ali, i njoj, duši, treba hrana. Na nju se malo pazi, bitno je da je površina dobro uglađena, a nutrina kakva god da je. Pa kakvi smo to mi ljudi? Na šta se sve svelo? Šta nam je ostalo? Mnogo je pitanja. Ova tišina me vuče sve dalje i dalje.

Pogledom u nebeski svod, osjećam da me moj Stvoritelj posmatra. Nekako me taj osjećaj poškakilja po duši. Sve u meni zaigra. Ne želim da prestane ovaj osjećaj. Kako li smo Ga zaboravili? Pa se i ne trudimo da prizovemo Njegovu milost, ljubav. A On je uvijek uz nas. Ma samo nam malo fali do spoznaje. Ali nas je ovaj dunjaluk lako zavarao i udaljio od svega što Njemu bliži. On nestrpljivo čeka da podignemo naše ruke, da tražimo što nam srcu volja. Pa zamislite da On, koji nas je stvorio, čeka da Ga zovemo. Vjerujem, i shvatam da od prezaokupljenosti ovsvjetskim „radostima“ nemamo vremena za to, pa nam čak i ništa ne treba. Ali, kada se u nama probudi neko drugi, kome je dodijalo da gleda a ništa ne vidi, da dodiruje a ništa ne osjeća, mi želimo preokret. Po prvi put osjetimo da nam nešto fali. Potrebno nam je da osjećamo, da vidimo… A sve to ide uz osjećaj vjere u Jedinog, koji nam daje tu mogućnost, da prodremo u dubine i osjetimo ljepotu i slast svega. Samoća, koja nas podstiče, tišina koja budi, u kojoj po prvi put čujem sebe i osjećam Njegovu blizinu. Pružam Mu ruke i molim da me uputi i ne dozvoli da moja duša poklekne.

Piše: Lejla Okić

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top