Snaga iskrene vjere: Iskrenom dovom Mehmedalija Mandžukić preživio strijeljanje u logoru Jasenovac

Jedan od najpoznatijih i najpoštovanijih Teslićana, druge polovine prošlog vijeka, bio je hadži Mehmedalija Mandžukić. Za svakog ko ga je poznavao hadžija je bio simbol za pobožnost, darežljivost i čelični karakter.

Zbog svoje skromnosti mnoga dešavanja iz njegovog života, koja su vrijedna divljenja, ostala su nepoznata širem krugu ljudi. Ovaj tekst ima za cilj da prenese samo neke od inspirativnih primjera o saburu i dostojanstvu ovog  iskrenog vjernika. 

Mehmedalija je bio jedan od rijetkih koji je preživio strahote jasenovačkog logora, zahvaljujući nesalomivoj vjeri i iskrenoj dovi.

U februaru 1942. godine, ustaške vlasti Teslića su ga lišle slobode, pod optužbom da je sarađivao s partizanima. Prebačen je u tuzlanski istražni zatvor i ubrzo je osuđen na dvije godine. Na izdržavanje kazne upućen je u jasenovački logor. Masovna ubistva, izgladnjivanja, težak rad i najteža mučenja bili su svakodnevnica. Jednog dana je bio u grupi predviđenoj za streljanje. Po nekoliko logoraša je izvođeno i ubijano dok su ostali  gledali i čekali svoj red. Kada je on došao na red za streljanje, pristigli ustaški podoficir je u tom mementu  naredio da se prestane sa ubijanjem. Poslije rata, prilikom jednog od boravaka na hadžu, u nekom društvu je vođen razgovor o logoru Jasenovac. Mehmedalija je iznio dio svoje sudbine. Jedan od prisutnih je izjavio da je on bio taj ustaški podoficir koji je u tom momentu zaustavio strijeljanje. Nakon usaglašavanja svih detalja vidjelo se da je to zaista bio taj čovjek.

Sud iz Tuzle poslao je obavijest upravi logora da se Mehmedaliji nakon isteka dvije godine produži zatvor do daljnjeg. U to vrijeme mnogi logoraši su obolijevali od tifusa, koji ni njega nije zaobišao. Liječenje logoraša je bilo nezamislivo i oboljele bi odmah likvidirali da im ne predstavljaju novi problem. Ali, našao se neki dobar čovjek koji ga sklanja u jednu posebnu prostoriju dok se ne oporavi. Mehmedalija je bio uvjeren da mu jedino Svemogući Allah može pomoći u toj teškoj situaciji. Jednog dana sa iskrenim osjećanjima upućuje dovu Uzvišenom Allahu da mu spasi život, te daje zavjet da će postiti tri godine. Na kraju svoje dove izgovara riječi: „Bože, ako si primio moju dovu, pošalji mi neki znak“. Ubrzo je u njegovoj blizini palo malo kiše, mada je bila velika vrućina i nigdje oblaka nije bilo. On je ovo shvatio kao znak da mu je dova primljena.   

Vrijeme je prolazilo, a ubistva i monstruozna mučenja su nastavljena. Partizanske snage bile su sve bliže logoru i bilo je pitanje dana kada će  biti zauzet. Ustaški zločinci, u želji da prikriju svoje tragove i ne ostave nikoga za svjedoka, su odlučili pobiti ono što je u logoru ostalo. Dan prije nego što će logor zauzeti partizani, Mehmedalija je s većim brojem logoraša izveden radi likvidacije na obalu Save. Kada je otpočelo strijeljanje njegove grupe, on je  skočio u Savu koja je  bila nadošla i veoma hladna, a nije  znao plivati. Noć je proveo u jednoj uvali rijeke, a u jutarnjim satima je prešao na drugu stranu Save. Krenuo je ne znajući ni sam kuda. Ubrzo biva zarobljen od strane ustaške jedinice. Nije smio kazati da je bio u logoru. Pridružen velikoj masi naroda i vojske koja se kretala prema Austriji, tzv. blajburška kolona, koja je bježala od partizana. Iz te kolone je pobjegao ali su ga zarobili partizani.

Po završetku ratnih dejstava odveden je u Srbiju i raspoređen na radnu obavezu na nekoj farmi. Tek 1947. godine je dobio mogućnost da javi porodici da je živ i zatražio da se iz Tešnja i Teslića pošalju podaci o tome ko je i šta se s njim desilo. Kada su došli podaci o njemu da je bio u logoru Jasenovac, odmah je pušten kući uz napomenu da je imao veliku sreću jer mogao je biti ubijen bez  suđenja kao obilježeni ustaški vojnik.

Nakon dolaska kući tadašnje vlasti su imale prema njemu respekt i uvažavanje jer je bilo malo preživjelih logoraša iz Jasenovca. Nuđeno mu je priznavanje statusa prvoborca sa svim privilegijama koje su se time dobivale. On je to odbio sa odgovorom da on nije patio za državu kakva je bila u to vrijeme, misleći najviše na stanje ljudskih prava i vjerskih sloboda. Kada se odmorio i oporavio, počeo je razmišljati o ispunjavanju datog zavjeta za spašeni život. Treba pristupiti postu od tri godine, uz bojazan da li će to moći izdržati. Jedan od alima rekao mu je da  posti dok ne osjeti veliku iscrpljenost, te da pauzira radi oporavka, ali da dati zavjet mora ispuniti. Mehmedalija je u potpunosti izvršio svoj zavjet, te  i nakon toga  puno vremena provodio  u postu.

Lijepa riječ i darežljivost bili su njegovo obilježje i to u mjeri kakva se rijetko susreće. Nakon što je došao u penziju njen cjelokupan iznos je dijelio siromašnim, na način da primaoci pomoći nisu znali od koga je.  Tri puta je obavio hadž i u jednom povratu s hadža, osamdesetih godina prošlog stoljeća, organi državne bezbijednosti su posumnjali da bi on možda mogao imati veze s iranskim revolucionarima. Odvode ga s aredroma i drže  u pritvoru nekoliko dana s namjerom utvrđivanja da li je hadžija povezan sa iranskom revolucijom i koliko bi time mogao ugroziti domaći prostor. Pošto nisu kod hadžije našli ništa kompromitirajuće, pustili su ga kući  uz obavezu da se mora javljati SDB u određenim terminima radi informativnih razgovora. Hadžija je  bivao izložen višesatnim maltretiranjima nemilosrdnih udbaša koji su tražili njegovo priznanje o povezanosti s iranskim revolucionarima. Ovo se dešavalo u vrijeme kada su velikosrpski ideolozi bili u završnoj fazi izrade projekta velike Srbije („Memorandum“ SANU) i razradi plana za njegovu realizaciju, a čuvari sistema nisu na to obraćali pažnju.

Dolaskom zadnjeg rata, hadžija je imao osamdeset godina, a među prvima je na ulici javno išamaran, šikaniran, te odveden u teslićki logor. U logoru je proveo 40 dana, gdje je mučen, ali ne u mjeri kao neki drugi logoraši. Poslije toga je pušten kući uz jednu vrstu trogodišnjeg kućnog logora. Porodica mu je bila protjerana, kretanje ograničeno, sve džamije  porušene, a svaki ološ je mogao da se iživljava i prisvaja imovinu. Kada je zvršetak rata bio izvjestan, u septembru 1995. godine, hadžija je želio ostati u svojoj kući do kraja, što mu je onemogućeno uz naređenje da mora seliti u „Alijinu državu“. U kolicima je odvežen na slobodne prostore Tešnja.

Nakon izlaska na slobodnu teritoriju hadžija se oporavio i kretao. Kao pobožna osoba predosjetio je, a možda tačno znao, da je dunjalučki život pri kraju pa je sinu  6. maja 1996. godine rekao da on sutra napušta dunjaluk, te da ga to ne iznenadi. Kada je došao sutrašnji dan, obzirom da je otac dobro izgledao, sin je otišao za svojim poslom. U jednom momentu hadžija  zamoljava unuke da se abdeste i da uče suru Jasin. One su to odmah uradile i samo što su započele sa učenjem, on je legao i duša je napustila tijelo, preselio je na Ahiret.

Rahmetli hadži Mehmedalija učinio je dosta hizmeta Islamskoj zajednici, u tri mandata biran je za predsjednika tadašnjeg Odbora IZ Teslić. Ulagao je značajne napore da se vjerski život odvija što uspješnije.

Ovo je samo dio istine iz burnog i dobrotom ispunjenog dunjalučkog putovanja ka ahiretu rahmetli hadži Mehmedalije. O svojim patnjama u jasenovačkom logoru nerado je pričao a pogotovu to nije koristio za ostvarenje neke dobiti, mada je u jednom periodu to mogao. Njegov primjer  pokazuje kako se iskrena dova prima i kako se treba držati datog obećanja.

Za Akos.ba piše: Fadil ef Halilović

                                                                Akos.ba