Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Smrdljivi grad je zadovoljan sobom

Smrdljivi grad je zadovoljan sobom

Tekst je objavljen 01. decembra 2011. godine, a objavljujemo ga danas zbog činjenice da su svi problemi navedeni u njemu i danas aktuelni. Nažalost, neki od spomenutih problema u tekstu su samo sve više rasli i napredovali.

Šugavi, prljavi i bolesni psi vladaju prljavim gradom. Tu su, na svakom koraku, dostupni svakome, ali niko ništa ne čini. Nije to više ni strah koliko su ljudi navikli pa misle da nije na njima da se bore protiv toga.Smrdljivi grad je zadovoljan sobom, a takvog grada vladari i mogu biti samo šugavi psi. Izlaze pred ljude samo u čoporu, uvijek su to oni, nikada nije kriv samo jedan bez obzira što mala djeca stradaju. A kada neko napadne samo jednog, koji je zbog svoje neopreznosti skrenuo sa puta čopora i samoincijatvno otišao tražiti dodatnu hranu; onda se on pokunji i ode podvijenog repa. Nedugo nakon toga se jave oni koji štite te pse govoreći kako smo mi to proizveli. A građani šute. Tek poneki neustrašivo govore protiv tih bolesnih džukela zbog kojih mala djeca strahuju kada se vraćaju kućama. A građani šute. Opet i uvijek. Zaista smo mi dopustili da smrdljivim gradom vladaju prljavi psi. Oni sada dolaze u škole, fakultete i sva moguća javna mjesta. Niko ništa ne čini povodom toga.

Našim gradom umjesto glavne rijeke (kao kod skoro svih velikih gradova u svijetu) protiče poveći potok koji u popodnevne sate užasno smrdi na govna. U tom potoku se može vidjeti više smeća nego u kontejnerima, a sedmicama je stajala jedna naopako okrenuta stolica na sred tog potoka. A građani šute. Opet i uvijek.Smrdljivi grad je zadovoljan sobom. Uvijek će tako i biti dok se ne promijeni svijest ljudi. Svi se žale po kafanama, svojim prijateljima ili komšijama i niko ne shvata (ili ne želi da shvati) da smo svi dužni da se borimo protiv toga što nam se nameće. Često gledamo kako se studenti sa Filozofskog fakulteta iz Zagreba bore za svoja prava, ostvaruju svoja prava. Oni ne dopuštaju da starci u foteljama manipuliraju i upravljaju njihovim životima, oni zahtjevaju ono što je njihovo. I pogledamo također Filozofski fakultet u Sarajevu. Studenti se stalno žale da nemaju dovoljno rokova, da im pojedini profesori ne daju ni zakonske rokove, da pojedini profesori obaraju studente neosnovano, da je školovanje skupo, da je sistem obrazovanja nedovoljno kvalitetan i sve ostaje na tome jer se žale samo između sebe. Na pauzi kada odu na kafu. I onda sve po starom. A strašno zvuči činjenica da onda kada se dokazalo da određeni profesori sa Pravnog fakulteta u Sarajevu seksualno iskorištavaju studentice niko ništa nije činio povodom toga, samo rijetki su upozoravali. Prvo je trebalo tri godine da se smaknu ti tzv. profesori, ali najstravičnije je to da se niko od roditelja nije sjetio da ostale roditelje pozove da se skupe i naprave masovni protest protiv tih ogavnih, nemoralnih ljudi koji su se nazivali profesorima. Ako se neko i sjetio, ostao je sam. Ne, ja ne želim da kažem da roditeljima nije stalo do svoje djece, ali gdje su bili? Zašto je sve ostajalo na novinskim člancima i svjedočenjima anonimnih studentica? Nije bilo protesta, nije bilo pobuna, ali i danas sve i dalje ide ka ponoru. A građani šute. Opet i uvijek. Smrdljivi grad je zadovoljan sobom. Pa čak i da uspijemo opravdati stare ljude i roditelje koji nakon minule agresije nemaju snage i želje da se bore (ali ni ovdje ne možemo razumijeti roditelje studenta/ica Pravnog fakulteta) za bolje sutra jer su ratovali da bi dospjeli u ovu bijedu, čini mi se da nikako ne možemo shvatiti mlade koji šute. A najviše trebaju da se bune, protestuju.

I svi su svjesni toga (tako da one komšije i kafandžije shvataju samo ne žele priznati) i onda oni na kojima je najveći udio da se bore, a rekli smo da su to mladi, žele masovno da odu iz ove države. Treba njih razumijeti, kao da su svi čuli za rečenicu: Život je drugdje. Ali nikako ih ne treba podupirati već ih uvjeriti da su oni ti koji moraju mijenjati stvari, nametnute ideologije, obarati stereotipe i rušiti svaku tabu temu. Moraju se svi uvjeriti da je život moguć i ovdje. I onda dolaze na red vječni pesimisti koji pitaju šta je to ova zemlja dala da se bore za nju (a ne shvataju da se time bore i za sebe!). Pa veoma je jednostavan odgovor. Ova država vam ništa nije dala (tj. poklonila) niti će. A i zašto bi to činila ova mala država kada to ne rade ni mnogo veće sile?! Svugdje na svijetu sve moraš zaraditi, samo kod nas žele kafanskom pričom sve srediti. I šta se tima dobiva? Pa,smrdljivi grad je zadovoljan sobom.

Bijela tabija u fazi raspadanja

Bijela tabija skoro pa u fazi raspadanja

Građani Sarajeva se diče multikulturalizmom, svojom tradicijom i turizmom. A znate šta je naša najveća kulturološka odrednica kod 70% turista? Rat i ćevapi (Ispitivanje izvršeno u neslužbenoj anketi, a u odgovoru koji je u postotku većinski bile su obuhvaćene sve tri, gore navedene, kategorije dičenja grada Sarajeva!) Pa zar su stvarno naša najveća turistička atrakcija ćevapi? Zar mi zaista zaslužujemo da ljudima prva asocijacija BiH bude vezana za rat? Rat se ne smije zaboraviti, prestati praviti ćevape bi bila šteta, ali hijerarhija vrijednosti se mora promijeniti! Nikad ni jedna država nije uspjela a da nije maksimalno podržavala kulturu, njeno razvijanje i afirmaciju. Milan Kundera je pisao (a on je i autor djela pod nazivom Život je drugdje) u romanu Knjiga smijeha i zaboravaNarodi se likvidiraju tako – rekao je Hübl – da im se najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli im drugu povijest. Narod onda polako počne zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže. Da li trebamo dopustiti isto ovo da se desi i nama? A ako bi se našao neko ko bi rekao da ova država kvalitetno radi na razvijanju i afirmaciji, neka pogleda stanje starih kula i tvrđava iznad Starog Grada, neka pogleda posjećenost muzeja, neka pogleda kvantitet kulturnih emisija, a za onaj mali broj koji se prikazuju neka relevantne ljude iz tog područja pita za kvalitet. I ako se sjeti još nekih kulturoloških odrednica, neka pogleda i njihovo stanje i sve to usporedi sa brojem ćevabdžinica i brojem posjetilaca njima. Ne, naš grad nam ne pruža nikakvu pomoć u razvijanju i afirmaciji kulture (pa ima li smisla da povlačim priču o zatvaranju Umjetničke Galerije BiH??) jer to svakako nisu ćevapi! A građani šute. Opet i uvijek. Smrdljivi grad je zadovoljan sobom.

Ali eto, ako ništa, barem smo u onom ispijanju, svega i svačega, najbolji (mada bi nam se čak i tu Rusi mogli usprotiviti).

Ovaj grad je nekad bacao svetla daleko, ovaj grad bi mogao bolje.   

Piše: Hamza Hodžić

vakat.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top