Slučaj Habib (1.): Euforija latentnog kompleksa

Iako je dovođenje u vezu kolonijalnog mentaliteta s muslimanskim identitetom danas jedna od najozbiljnijih uvreda u muslimanskim društvima, to ne znači da on ne postoji, odnosno da ne koristi druge modalitete. Posljednji slučaj muslimanske euforije jeste pobjeda ruskog borca dagestanskog porijekla Habiba Nurmagomedova u UFC borbi protiv Irca Connora McGregora.

Piše: Elvedin Subašić

Tokom kolonizacije muslimanskih zemalja jedna od ključnih metoda u formiranju novog toka svijesti kod obrazovanih pojedinaca, koji su trebali utjecati na širu javnost s ciljem prihvatanja stranih državnika iza kojih je stajala vojna sila i njihove društveno-političke agende, bila je ugrađivanje osjećaja inferiornosti. Svrhovito kritičko mišljenje kod muslimana, koje je istini na volju u to vrijeme bilo na izrazito niskom stepenu i(li) ograničeno konvencionalnim okvirima rigorozne političke i elitističke vjerske tradicije, nije doživjelo svoj prirodni preporod, koji je jedna od zakonitosti jer stalna je samo promjena (Heraklit), unutar muslimanskog korpusa kao analiza samoga sebe spram datog vremena i prostora, već spram drugog civilizacijskog koncepta. Tako polazište kritičkog mišljenja muslimana nije bilo u njemu samom kao vid samootkrovenja, već u kolonijalisti, Evropljaninu i njegovom konceptu mišljenja, što je ugrozilo i sami islamski svjetonazor baziran na četiri esencijalne vrijednosti: tevhid, Objava, Drugi svijet i hilafet kao iskonski odnos između Boga i čovjeka, na što su ukazivali pripadnici tendencije el idžtihadu-l-islah, predvođeni Džemaludinom Afganijem i Muhamedom Abduhom, kada su kritikovali Ahmeda Kana i njegove prozapadne istomišljenike s Indijskog potkontinenta. Centar kritičkog mišljenja muslimana izmješten je iz Bagdada, Kaira i drugih muslimanskih gradova u Pariz, London i druge evropske gradove.

Postkolonijalni kompleks

Stjecanjem nezavisnosti u muslimanskim državama pojavljivao se sve veći broj autora koji su nastojali ukazati na pogubnost kolonijalnog mentaliteta, što je zahvaljujući prije nacionalizmu nego zdravorazumskim kriterijima i apstrahiranju samo djelomično uspjelo. Iako je dovođenje u vezu kolonijalnog mentaliteta s muslimanskim identitetom danas jedna od najozbiljnijih uvreda u muslimanskim društvima, to ne znači da on ne postoji, odnosno da ne koristi druge modalitete. Naravno, danas muslimani iz različitih zemljama sve više insistiraju na svojoj kulturi i tradiciji, odbacujući strane elemente i promoviraju svoj stil života, ali jedan segment kolonijalnog mentaliteta je prisutan skoro u svim muslimanskim zemljama, naročito kod mlađe populacije. Moguće da nije direktna posljedica kolonijalnog mentaliteta, ali u biti ovog fenomena je primijetan osjećaj inferiornosti koji rezultira stalnim samopotvrđivanjem i dokazivanjem ispravnosti konstitutivnih elemenata vlastitog identiteta i njihovim opravdavanjem.

Ovaj fenomen se očituje u euforiji muslimana kada saznaju da je poznata javna ličnost u svijetu prihvatila islam kao vjeru, bez obzira je li posrijedi moralna osoba ili ne. Radost i slavlje muslimana što je neko poznat prihvatio islam u nekim državama postaje nacionalna vijest. Nije riječ o proslavi ideje spasenja koja postoji i u islamu, ali ne tako naglašeno kao u kršćanstvu prema kojem je spašen samo onaj ko uđe u Kraljevstvo Božje, ni o zadovoljstvu, svojstvenom skoro svakom kolektivu i grupi, zbog kvantitativnog napretka, niti o percepciji ovog događaja kao Božije znakovitosti koja se ponavlja u Objavi na više mjesta u različitim formama s kontekstom Vallahu jehdi men ješa’u, da On upućuje koga hoće. Prije je riječ o samopotvrđivanju muslimana, njihovoj latentnoj želji da ojačaju svoj identitet i samopouzdanje odlukama drugih, to jeste slavnim konvertitima. Kao što je Ibrahim, a.s tražio dokaz o proživljenju od Boga radi Li jatmeinne qalbii – smirenosti srca, muslimani traže u Božijoj uputi poznatih ličnosti svoju smirenost i samopouzdanje. Iako su čuvari Knjige, koja je simbol slave kao Kovčeg kojeg su Jevreji izgubili, Leqad enzelna ilejkum Kitaben fihi zikrukum – Dali smo vam Knjigu u kojoj je Vaš spomen/slava, muslimani, ipak, žele potvrdu svoje slave i u drugim fenomenima. Posebna analiza se može ticati izbora konvertira koji su objekat ove vrste muslimanske radosti.

Davno je Čehov u svojoj priči Putnik prvog razreda ukazao kako show biznis dominira u javnosti spram znanstvenosti i drugih ljudskih dostignuća pa tako će manjeg intenziteta biti zadovoljstvo, ako ga uopšte bude, nakon vijesti da je islam prihvatio seljak u nekom afričkom plemenu ili vijest o islamu naučnika, akademika, profesora, fizičara… Radost većine muslimana prilikom konveritovog prihvatanja islama je skoro proporcionalna slavi koju konvertit uživa u svijetu.

Globalna epidemija

Naravno, potreban je multidisciplinarni pristup ovom fenomenu o kojem bi sud trebale i dati sociologija religije, psihologija, antropologija i druge znanosti te ponuditi teorijski okvir za promatranje povijesti i budućnosti ovog fenomena. Do tada, može se konstatirati kako je ovaj fenomen prisutan i intenziviran razvitkom medija i društvenih mreža. Naime, vijest da je poznata ličnost u oblasti sporta, muzike i filma i drugog oblika zabave prihvatila islam među muslimanima se širi nevjerovatnom brzinom koja zanemaruje ostale elemente vijesti poput istinitosti. Uslijed ogromne želje da poznate ličnosti potvrde islam, koji nema potrebe za potvrđivanjem, muslimani konstantno šire ili nekritički prihvataju vijesti o prihvatanju islama poznatih ličnosti. Tako je ‘islamiziran’ Michael Jackson, Jean Claude Van Dam, Wil Smith, Angelina Jolie i mnogi drugi. Zapravo, ponekada je dovoljno samo dovesti u kontekst poznatu ličnost s islamom i vijest se već širi Internetom, ali i medijima.

Posljednji slučaj muslimanske euforije, s tim da je ličnost ovaj put zaista bila musliman, jeste pobjeda ruskog borca dagestanskog porijekla Habiba Nurmagomedova u UFC borbi protiv Irca Connora McGregora. Muslimani diljem svijeta su slavili pobjedu Habiba kao muslimana, a ne kao sportiste. Nevažno je u ovom kontekstu što se UFC (Ultimate Fight Championship) zbog svoje nasilne prirode ne može dovesti u kontekst sporta po islamskim principima, muslimani diljem svijeta, što svjedoče mediji i naročito društvene mreže, slavili su pobjedu jednog muslimana kao nacionalnog “ummetskog” heroja, iako do tada nisu pogledali njegovu nijednu borbu, odnosno nijednu UFC borbu niti uopšte razumiju ovaj sport.

Dok su Evropljani gledali ovu borbu sa sportskog aspekta, muslimani su je gledali s kulturološkog i civilizacijskog, kao susret Istoka i Zapada, islama i kršćanstva. Muslimani su doživjeli Habiba kao časnog predstavnika njihove vjere i civilizacije, jer su po prvi put imali od Muhameda Alija svjetski poznatog muslimana šampiona. Habibu za hrabrost i samopouzdanje nisu bili potrebni navijači muslimani, koliko muslimanima zbog njihovog kompleksa inferiornosti treba slava Habiba.

cdv.ba