Sjećanje na noć koja je promijenila sve
Jablanica, oktobar 2024.
Kad noć padne nad Donjom Jablanicom, sjećanja se vraćaju — ne po volji, već silom bola, uspomena i neizbrisive tuge. U noći sa 3. na 4. oktobar 2024., voda je u jednom času odnijela više od kuća i imovine — odnijela je živote, snove, sigurnost, svakodnevnicu, vjeru da se nešto ovako ne može ponoviti.
Za mnoge je ta noć trajala vječnost. Jedan mah, jedan zvuk, jeka nasilnog potoka, lom krošnji, lomljava drveća — i bujica koja se slijeva niz padine prema koritu rijeke pretvorila se u bijesno more koje je pregazilo domove. U tren ucjene prirode, 19 stanovnika Donje Jablanice izgubilo je život — majke, očevi, djeca, susjedi. Čak i dvije nerođene bebe postale su žrtve nemilosrdne poplave.
U narednim danima, dok je mulj mirovao i voda se povlačila, mještani su izlazili iz svojih razrušenih kuća i gledali svijet koji više nije nalikovao onom u kojem su spavali sinoć. Na balkonu — stolicu na kojoj je neko sjedio — pronađoše oštećenu, jedva prepoznatljivu. U dvorištima — tragove temelja koji su nekada bili domovi. U srcima — prazninu, bol, tugu, ali i ljutnju.
Godinu poslije — san i java
Prošla godina bila je godina dvojakih osjećaja: popravaka i stagnacije, obećanja i razočaranja, nade i straha. Na komemoracijama su se okupljale porodice stradalih, gradili se putni pravci, mreže vode i kanalizacija su se sanirale, ali neke rane ostaju otvorene.
Pet porodica i dalje živi u privremenim objektima, kuće koje su bile njihovi životi nisu vraćene. U naselju Zlate izgrađene su nove kuće za nekoliko porodica, ali ostali čekaju dozvole, sredstva, čekaju da njihova bol bude priznata kroz konkretna djela.
Komemoracije su protekle dostojanstveno, ali su istovremeno bile podsjetnik da pravda još nije zadovoljena, da pitanje ljudskog faktora, odgovornosti vlasti, poštovanja stručnosti i preventivnih mjera i dalje šuti u tamnoj sjeni.
Humanitarne organizacije i pojedinci trudili su se pomoći u obnovi. Neke kuće su obnovljene ili izgrađene, ali proces je tekao sporo i otežano zbog birokratskih prepreka, vremenskih uslova i čekanja na procjene rizika usporili su povratak porodica u njihove domove.
Tako je godina prošla, s pomacima, ali i s mnogo pitanja koja i dalje ostaju bez odgovora.
Što smo naučili i što moramo nositi sa sobom
1. Da priroda ne pita — ali možemo biti spremni.
Kada rijeka izleti iz korita, kada bujica krene niz padinu, ne čeka ni sate ni minute. Naša zajednica mora ulagati u preventivne mjere: nasipi, kanali, hidrotehničke barijere, kontrolu erozije, čuvanje riječnog korita. Ali ne samo to, planiranje mora biti strateško, ne ad hoc. I ne samo to, nema privilegovanih. Ni u kom smislu.
2. Da odgovornost nije apstraktna.
Neka obećanja ostanu zabilježena na papiru, ali izostanak odgovornosti tjera porodice na neopisiv bol. Kada istraga traje predugo, kada nadležni ne odgovaraju na pozive, tada stradanja dobiju dodatni sloj nepravde.
3. Da solidarnost ne smije biti privremena.
U Jablanicu su stizale donacije i pomoć, ali pomoć mora biti brza, organizovana i transparentna. Sredstva ne smiju ostati zarobljena u birokratskim ladicama, moraju doći do onih kojima je najpotrebnije.
4. Da vrijeme ne liječi, ali može pokazati što smo sposobni podići.
Prošla godina pokazala je koliko je teško vratiti život u normalu. Sanacija puteva, mreža, podrška u izgradnji kuća, sve je vrijedno, ali to su samo koraci. Pravi test je da li ćemo sve ovo iskoristiti kao temelj, ne za zaborav, nego za trajnu promjenu.
5. Da sjećanje mora aktivno živjeti.
Kad se dobrovoljno povlačimo u zaborav, kad prestanemo pitati „zašto“, tada bol pobjedi. Prazne stolice na nekim od komemoracija podsjetile su i na odsustvo vlasti i nadležnih. Sjećanje nije samo minuta tišine, to je energija koja traži djelovanje.
Poruka zajednici
Donja Jablanica nije samo priča o gubitku. Ovo je priča o snazi, o borbi da se zna istina, o podršci, organizacija, običnih ljudi. Neka ovaj dan ne bude sjećanje zaustavljeno u vremenu, nego podsjetnik da ljudi i zajednice mogu postati otporniji, da stanje koje nazivamo “normalno” mora biti bolje, humanije, odgovornije.
Neka se ime svakog od 19 ne zaboravi. Neka životi koje smo izgubili postanu razlog da živimo bolje — da izgradimo ne samo kuće, nego povjerenje; ne samo kanale, nego mehanizme; ne samo spomenike, nego stvarne odgovore.
Jer sutra može doći nova kiša. Ne smijemo čekati da grmi da bismo čuli šta smo propustili učiti.
akos.ba
