Sjećanje na dane kada se krijući podučavalo vjeri

Jedan od najstarijih gradačačkih penzionera je, ako ne i najstariji, Džemal ef. Omerčić koji svoje penzionerske dane sa svojom suprugom Razijom provodi u porodičnoj kući u Gradačcu. Od starije generacije penzionera koji su se školovali u Sviračkoj medresi u Gradačcu živi su Muharem ef. Djedović i Nuri ef. Bilajac. Sav svoj radni vijek proveli su u IZ radeći u burnim vremenima kada je bilo najteže.

Prije par dana obišli smo Džemal ef. Omerčića i njegovu suprugu Raziju. U braku su sedamdeset i četiri godine. Izrodili su šestoro djece od kojih je četvoro živo. Na pitanje kako ih služi zdravlje i kako se osjećaju, budući da je njemu devedesetčetvrta a njoj devedesettreća godina on mi odgovara u šali da je dobro kako je tek počeo stariti, a onda u ozbiljnom tonu dodaje „kako se je staro dobro se je stalo“. Nekome, mnogo mlađem od njega bi rekao: „Pitaću ja tebe kako ti je kada dođeš u moje godine“.

Imaju izvanrednu memoriju pamćenja, za svakoga raspituju i o svemu se interesuju, njega posebno intresuje stanje u IZ, projekti, rad, kolege. Priča o proteklim vremenima o svom radu u IZ, o komunističkim ucjenama, o tome kako je odgajao svoju djecu, šta je sve doživio i preživio. Još su mu svježa sjećanja kako je morao po kućama krijući se od tadašnjih vlastodržaca podučavati našu mladež osnovnim principima vjere. Željan je priče i razgovora. Obiđe ga po neki kolega, najčešći je Isak ef. Kavazović, pisac ovih redaka i još poneki.

Teško mu pada da mu rijetko navrate oni za koje se on lično zalagao i pomagao im onda kada im je njegova pomoć bila neophodna. Sa penzijom od tristo i kusur maraka u koju ode većina penzionera u IZ preživljava kako zna i mora.