Sjajna knjiga o kulturnom identitetu grada Mostara: ‘Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute’

Ibrahim Kajan: Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine&IC Štamparija, Mostar, 2014.

          Piše: Alen Zečević

Kada smo prije nekoliko mjeseci, u trenucima dok je ova knjiga nastajala, Ibrahim i ja razmijenjivali mišljenja i utiske o prvim tekstovima iz ovoga ciklusa, između ostalog sam ustvrdio, a tom sam mišljenju ostao dosljedan tokom svih ovih mjeseci Ibrahimovog revnosnog rada, da će knjiga koja se nalazi pred nama izazvati veliku pažnju i zanimanje široke čitalačke publike. Posebnu mi čast i zadovoljstvo kao promotoru ove knjige predstavlja činjenica da se radi o djelu koje tretira povijest zajedničkog nam zavičaja, kao i spoznaja da je misao sadržana  između  ovih korica trajna vrijednost  u vremenu sve izraženijeg duhovnog i kulturnog  otuđivanja.

          Knjiga koja se nalazi pred nama, pored svog  povijesnog i likovno-estetskog sadržaja, utoliko je zanimljiva i autentična jer je nastajala u formi veduta, grafika ili prikaza, koje su po svojoj definiciji prije svega žanr pejzažnog slikarstva, čiju je podlogu Ibrahim  Kajan koristio u stvaranju ove reprezentativne panorame povijesnih i kulturnih znamenitosti Mostara. Ova literarno–povijesna priča, koja počinje sa Imenom grada, prvom od četrdeset mostarskih veduta, a završava u Bakamluku, gdje i danas, u zavjetno tihoj prošlosti  počiva autorovo djetinjstvo, zacijelo, podsjeća na tekuću vrpcu fragmenata i sjećanja koja klizi i kreće se u živom, svima nama zajedničkom ali parcijalno shvaćenom vremenu.  Ovaj tok  misli ne nudi čitaocu  samo neku apstraktnu identifikaciju, nego u pogledu svoje jednostavnosti i sveobuhvatnosti, zahvaljujući kojima se ostvario željeni identitet konkretnog povijesnog toponima  Mostara kao Grada velike svjetlosti, kod čitaoca formira ili budi uspavanu  znanstvenu  svijest kao komentar savremenosti i postojećeg stanja. On sadrži sud iz kojeg se može izvuči jednosmjernost i kontinuitet  povijesne kulture Mostara, nutrina  neprekinute  duhovnosti  na koju  autor  podsjeća  svojim putopisnim  grafikama džamija, tekija, turbeta, ulica, starih zgrada i objekata iz osmanskog i austrougarskog perioda, kao i poglavlja iz osebujnih biografija Mostaraca: Derviš-paše Bajezidagića, Mustafe  Ejubovića  Šejh Juje, Fehmi ef. Džabića, starih mostarskih porodica Lakišića i Šarića, Mujage Komadine, Alekse Šantića, Svetozara  Ćorovića, Osmana Đikića, Džemala Bijedića i drugih. Autor  je, zahvaljujući svom besprijekornom i britkom narativnom umijeću raščlanio povijesni put Mostara, popločavajući ga knjiženo-povijesnim i grafičkim prikazima pojedinačnih i kolektivnih sudbina spomenika njegove materijalne i duhovne kulture, pa se čini da u toj beskrajnoj historičnosti svi likovi, ulice, objekti i njihove sudbine, izranjaju sada u novom, još življem i postojanijem sjećanju. U tom svjetlu Ibrahim Kajan nam donosi vedutu Emina: ljepota koju svi zamišljamo, iznoseći mnogima malo poznate podatke o djevojci Emini čija je ljepota daleke 1902. godine iznudila stihove ponajslavnije pjesme Alekse Šantića, od čije se prve objave u časopisu Kolo pa do danas njihove sudbine prožimaju kroz povijest grada na Neretvi.

        Znanstveni pristup autora ovoj knjizi potvrđen je korištenjem bogatog bibliografskog fonda, arhivskih izvora i dokumenata, a pri tome nije zaobiđen ni terenski rad u toku kojeg su nastale  fotografije  kulturno-historijskog naslijeđa koje su likovno oplemenile ovo djelo. Ličnog  sam ubijeđenja  da  nijedna od ovih veduta ne bi bila dorečena i sadržinom upotpunjena  da u svakoj od njih ne postoji barem jedna od fotografija kojoj je autor namijenio ulogu vodilje, one niti koja usmjerava i daje obličje povijesnim činjenicama, koja čini da se povijest jedne vedute zapravo povezuje sa poviješću druge, da jedna prima u sebe drugu i na taj način tvori neprkinut vez.  Ibrahim Kajan se pojavljuje u ulozi temeljitog  istraživača  i poznavaoca kulturne  povijesti Bosne i Hercegovine, naročito svog užeg zavičaja, čiju je prošlost i njene reflektirajuće posljedice na sadašnjost iznio na metodološki zavidnom nivou. Tako autor zapaža: da je objektivna ili znanstvena  istina zapravo  ustanovljavanje  svega  onoga  što svijet jest, kako duhovni tako i  fizički; i  drugo, da je nedostatak povijesne kritike, čije je izbivanje iz savremenog društva uslovila kriza kulturnih formi, rezultirao nihilizirajućim odnosom čovjeka prema tekovinama vlastitog povijesnog, kulturnog i religijskog identiteta. To se snažno očituje u vedutama Uspon i pad kuće Džabića, Gdje je tekija na tekiji koje nema, gdje je mezar iz turbeta Nur-kadune Ali-pašine?, u kojima autor, govoreći o nebrizi društva za vjerske i kulturne zadužbine Ali paše Rizvanbegovića i Ali Fehmi-efendije Džabića, ukazuje na  imenantnu  tragediju  kulture  sjećanja.  Kula Džabića, u kojoj još i danas, premda  u  jako lošem i ruševnom  stanju, opstaju  izvorni elementi  enterijera objekta  podignutog  1801. godine – divanhana, basamaci, sećija i drugi predmeti orijentalno-islamske kulture, već  godinama  nestaje i  propada među desetinama  savremeno izgrađenih  objekata. Istu  sudbinu  dijele i  ranije  spomenute  krhotine  Nur-hanumina  turbeta, smještenog  u naselju Tekija, čije ime tek toliko ukazuje da je tu nekada bila tekija koju je svojevremeno izgradio znameniti hercegovački vezir, Ali-paša Rizvanbegović. U veduti Partizanski spomenik – remek djelo XX stoljeća, autor odbija da se izmiri sa činjenicom odgajanja zaboravnosti povijesne istine o fašizmu, koja danas egzistira u identičnom stanju kakvim je udešen Partizanski spomenik, zapuštena i osuđena na potpunu propast.

        Šta je u svemu tome Mostar? Nije li se on u dugom nastajanju ovog Ibrahimovog povijesno-kulturnog dnevnika prikazao kao konačno utočište, stjecište djetinjstva, mladosti i starosti, mjesto u kojem je pisac uvijek pronalazio svoj savršeni  mir. Stoga, veću  samom  naslovu  djela Ibrahim Kajan daje signaturu  Mostaru kao mjestu gdje se u skladu njegove povijesnosti ostvaruje trijumf svjetlosti, koji će, prema tome, ”kakvim god nazivali taj južni grad”, veli autor, ”uvijek biti Grad velike svjetlosti”.

          TEKST ĆE BITI OBJAVLJEN I U ČASOPISU BEHAR BROJ 117-118

Preporučujemo:

Ibrahim Kajan promovirao treću knjigu putopisa “Grad velike svjetlosti Mostarske vedute”

Nakon knjiga “Tragom Božijih poslanika” i “Tragom bosanskih kraljeva” koje su doživile nekoliko izdanja Kajan se vratio svom rodnom zavičaju i svom djetinjstvu MOSTAR…

Akos.bA