وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَى اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَنْ يَكُونَ لَهُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِهِمْ ۗ وَمَنْ يَعْصِ اللَّهَ وَرَسُولَهُ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا مُبِينًا
“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” (Prijevod značenja El-Ahzāb, ajet 36.)
Postoje tri mišljenja o povodu objave ovog ajeta: prvo je da se veže za udaju Zejneb bint Džahš za Poslanika, a.s., a Ibn Kesir u svom tefsiru navodi da se ovaj ajet odnosi na Ummi Kulsum, koja se ponudila Poslaniku, a.s., da je oženi a on je oženio sa Zejd ibn Harisom, r.a. Treće mišljenje je da se odnosi na jednog oslobođenog roba, kojeg je Poslanik, a.s. htio oženiti iz kruga Ensarija, pa je njena majka to odbila.
Tumačeći ovaj ajet Sejjid Kutb u svom tefsiru “U okrilju Kur’ana” piše:
Svejedno koja od ovih predaja je zaista povod objave ovog ajeta, pravilo koje ajet potvrđuje mnogo je općenitije, šire i mnogo dublje u dušama muslimana, njihovom životu i cjelokupnom shvaćanju.
Ovaj faktor među faktorima vjere stabilizirao se u srcima vjernika prve muslimanske zajednice. Oni su ga prihvatili i njime zaogrnuli svoja osjećanja. Ovaj faktor svodi se na to da oni nemaju pravo da po svom nahođenju postupaju. Oni i ono što posjeduju pripada Allahu. On njima upravlja onako kako On hoće. On njima bira ono što On hoće. Oni su samo dio ovog postojanja koje se kreće sukladno općem zakonu. Stvoritelj svega što egzistira i Ravnatelj toga je taj koji ih pokreće sa općim kretanjem svega što egzistira. On im određuje njihovu ulogu u velikoj historiji egzistencija i određuje kretanje na pozornici ove goleme egzistencije. Njima nije dato da biraju ulogu koju igraju jer oni nisu upoznati u cijelosti sa ovom storijom. Njima također nije dato da biraju kretanje koje vole jer ono što oni vole nije u skladu sa ulogom koja im je dodijeljena. Oni na kraju nisu posjednici storije ni pozornice na kojoj se kreću..Oni samo služe i zato će dobiti nagradu. Ništa im neće biti oduzeto, niti dodato!
Kada su ovo spoznali, oni su se potpuno predali Allahu, predali su sve tako da više ništa ne posjeduju. Tada su došli u potpuni sklad sa prirodom kosmosa, uskladili su svoje kretanje sa njegovim općim kretanjem, kreću se svojom putanjom kao što se kreću zvijezde i planete svojom. Ne pokušavaju da iz te putanje izađu niti da je ubrzaju ili uspore u njenom skladnom kretanju sa kretanjem cijele egzistencije.
Tada su u dušama bili zadovoljni onim što im je predodređeno od Allaha zbog unutrašnjeg, povezujućeg osjećaja da Allahovo određenje slobodno raspolaže svim stvarima, pojedincima, događajima, situacijama. Taj Allahov kader su prihvatili čvrstom i pouzdanom spoznajom.
Malo po malo nisu se čudili kada ih pogodi Allahovo određenje niti su tugovali kada se liječi strpljivošću ili kada se bol liječi strpljenjem, nego su to prihvatali kao onaj koji to očekuje, kao nešto očekivano, nešto što je poznato, uobičajeno u njegovoj svijesti, osjećaju i savjesti te ga to ne uzbuđuje, ne čudi i ne potresa!Otuda oni nisu požurivali kretanje nebeskih tijela da bi završili ono što su naumili da završe, niti su tražili da se događaji uspore jer imaju neku želju koju hoće da što brže realiziraju, pa makar ta želja bila pobjeda i učvršćenje poziva u islam! Išli su svojim putem sa Allahovom sudbinom sa kojom skončavaju tamo gdje skončavaju zadovoljni, mirno i smireno ulažući sebe, trud i kapital bez žurbe, skučenosti, sujete, tuge i žalosti sa čvrstim ubjeđenjem da čine ono što im je Allah predodredio da čine, da će biti ono što Allah hoće da bude i da je sve uvjetovano Njegovim vremenom i zacrtanim Njegovim rokom.
To je apsolutna predanost Allahovoj moći koja ih vodi i raspolaže njihovim kretanjem, a oni u tome nalaze mir, osjećaju sigurnost i izvjesnost, kreću se sa sudbinom jednostavno, lahko i nježno.
Međutim, oni i pored toga rade koliko mogu, daju od sebe sve što imaju, ne gube vrijeme, ulažu krajnji napor, koriste razna sredstva i ne opterećuju se onim što ne mogu da podnesu uz to i ne pokušavaju da izađu iz kruga ljudske prirode i njenih osobina, iz kruga slabosti i snage, ne prizivaju ništa drugo osim onoga što posjeduju, ne vole da budu hvaljeni za ono što nisu učinili, niti da govore ono što ne rade.
Ova ravnoteža između apsolutne predanosti Allahovom predodređenju i marljivom radu sa svim snagama koje čovjek posjeduje…. ova ravnoteža je odlika koja je opečatila i izdvojila prvu muslimansku zajednicu i učinila je dostojnom da ponese emanet ove velike vjere pod čijim teretom bi se i planine povijale.
Učvršćivanje ovog prvog faktora u dubinama svijesti i savjesti jamčio je toj prvoj muslimanskoj skupni realiziranje svega toga što je realizirala u svome i životu ljudskog društva. On je usaglasio njene korake i njeno kretanje sa kretanjem nebeskih tijela, sa kretanjem vremena bez sudaranja koje bi to spriječilo ili zadržalo. On je blagoslovio taj trud koji je na kraju dao te velike i mnoge plodove u vrlo kratkom vremenu.
Ta promjena u njima usklađivanjem snaga kretanja sa kretanjem egzistencije shodno Allahovom predodređenju koji raspolaže svime što egzistira… ta promjena u tim dušama je nadnaravna promjena koju čovjek kao takav nije u stanju da realizira, nego samo direktnom intervencijom Allaha koji je stvorio nebesa i Zemlju, zvijezde i druga nebeska tijela i koji je uskladio ova kretanja i korake tim posebnim Božanskim skladom.
Na ovu činjenicu ukazuju brojni kur’anski ajeti… u kojima Uzvišeni Allah kaže: Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na Pravi Put onome kome On hoće (28/56), ili ajet u kome stoji: “Ti nisi dužan da ih na Pravi Put izvedeš, Allah izvodi na Pravi Put onoga koga On hoće” (2/272), ili Riječi Uzvišenog Allaha u kojima On kaže: “Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!” (3/73). To je uputstvo u njegovom istinskom i najširem značenju, uputa čovjeka na mjesto koje mu pripada u ovoj velikoj egzistenciji i usklađivanju njegovog kretanja sa kretanjem ove egzistencije.
Trud će dati pune plodove samo kada se srce uskladi sa Allahovom uputom u njenom punom značenju, kada kretanje jedinke bude usklađeno sa kretanjem egzistencije i kada se svijest i savjest potpuno pokore Allahovoj odredbi prema kojoj se svaka egzistencija odvija.
Odavde proizlazi da je tekst Kur’ana: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe” (33/36) obuhvatniji, širi i dalekosežniji od bilo kojeg posebnog povoda zbog koga je ovaj ajet objavljen. On potvrđuje temeljno pravilo u islamskom programu!
Odlomak iz djela:
“U okrilju Kur’ana”, Sejjid Kutb, 22 džuz, sura Al-Ahzab 35.ajet
Izdavač: FIN, Sarajevo, 1999
Obrada: Akos.bA
