Silvije Kristić za Akos.ba: Nikad nije kasno da pokažemo i druge naučimo kako se voli BiH

Uspješni Bosanci i Hercegovci: Za ljubav prema domovini nema isteka roka trajanja  

Kako to obično biva, ljudi koji nisu poznati javnosti niti su medijske ličnosti koje se svakodnevno pojavljuju na televizijskim ekranima i na internetu, naprotiv, negdje, daleko od svega tvoga, u svome radnom prostoru, grade budućnost sebi i drugima, bore se za svoje ideale, želeći ljepši život i bolje sutra. Takvi ljudi nemaju vremena za gubljenje po društvenim mrežama komentirajući sve i svašta, ne ispijaju kahve po sarajevskim ulicama, ne spavaju do podne i ne kukaju kako je stanje katastrofalno i kako je jedino rješenje otići iz zemlje.

Silvije Kristić je rođen 02.01.1981. godine u Sarajevu. Kao dijete proveo je cijeli rat u rodnom gradu sa svojom porodicom, prijateljima i komšijama, a danas, nakon trnovitog puta ima priliku da svojim primjerom i radom pokaže drugima kako se vrijedi boriti za ovo društvo i ovu državu.

Osnovnu, srednju školu i Veterinarski fakultet završio je u Sarajevu, a postdiplomski studiji na Ekonomskom fakultetu – poslovna ekonomija. U prvim godinama nakon rata, još kao tinejdžer otišao je u Njemačku raditi kao sezonski radnik, međutim, odlučio je ulagati u sebe i svoje obrazovanje i ostati u Bosni i Hercegovini.

Silvije je kako za sebe kaže jednostavan i porodičan čovjek, supruga Danijela svjedoči da je pažljiv suprug i otac jednog dječaka kojem želi pružiti što bolji život. Voditelj je programa AMO koji podrazumijeva medicinska sredstva namijenjena hirurškim zahvatima na oku u Oktal Pharma d.o.o. Uspješno je prošao edukacije u Abbott (Njemačka, Holandija i Španija), te stekao certifikate za aplikacije na aparatima za fakoemulzifikaciju (segment refraktivne hirurgije). Radio je kao stručni saradnik u Nobel Ilac pharma company, Sandoz-Lek Ljubljana-Novartis company, Nestle, obnašao je i funkciju Predsjednika bilijar saveza Bosne i Hercegovine i suvlasnik je jednog od najpopularnijih bilijar klubova u Sarajevu “Mr. & Mrs. Cue”.

Akos.ba: Gospodine Silvije, naizgled jednostavno, ali u suštini može biti kompleksno pitanje. Kako se po vašem mišljenju voli Bosna i Hercegovina?

Kristić: Odmah na startu da vam kažem da se radi ipak o veoma kompleksnom pitanju. Kažu da je najteže objasniti ljubav, jer ljubav se ne objašnjava, ljubav se živi, pa je tako i teško objasniti zašto volim ovu zemlju, jer Bosna i Hercegovina se ne može objasniti, Bosna i Hercegovina se samo može živjeti. Međutim, sama ljubav prema zemlji koju smo nasljedili manje ili više od svojih predaka je samo dio odgovora na ovo pitanje. Ako želimo i ostalima da pokažemo kako se voli Bosna i Hercegovina onda krenemo od sebe, pa postavimo pitanje sebi da li smo i šta uradili da ova zemlja, grad u kojem živimo bude bolji. Da li smo dali sve od sebe da se što bolje edukujemo i damo doprinos u oblasti kojom se bavimo, da li pošteno radimo svoj posao, da li smo dobre komšije, da li smo spremni pomoći slabijem i onome ko je u nevolji, da li čuvamo prirodna bogatstva i ljepote ove zemlje i djecu učimo istom, te širimo li lijepu priču gdje god da putujemo i kada nekog stranca sretnemo. Za mene je ovaj dio ljubavi prema domovini koji se pokazuje i dokazuje djelima bitniji od same priče i osjećanja koja mi svi imamo, ali smo ih negdje u međuvremenu gurnuli u ćošak. Za ljubav prema domovini nema isteka roka trajanja i nije nikad kasno da pokažemo i druge naučimo kako se voli Bosna i Hercegovina.

Akos.ba: Dijete ste Sarajeva i pripadate generaciji koja je dio djetinjstva provela u ratu. Kako gledate na ratna dešavanja nakon nešto više od dvije decenije, a kako ste kao dječak doživljavali rat i stradanja svojih komšija i sugrađana?

Kristić: Cijeli rat sam proveo u opkoljenom Sarajevu i za taj period me vežu mnoga sjećanja i koliko god apsurdno zvučalo nedostaje mi dio onih emocija koje smo u ratu svi osjećali. One su vezane za dio odrastanja i zajedničke borbe za preživljavanje. Zajedništvo i sloga koje su nas održale u životu, ali i spasili mentalno zdravlje su nešto što nam sada zaista nedostaje u borbi za bolje sutra nas i naše djece. Naravno da je bilo teško gledati i doživljevati svakodnevna stradanja mojih komšija i sugrađana, razaranje grada i svih njegovih ljepota. Nadam se da smo iz svega toga izvukli pouke da se isto ne ponovi i narednim generacijama.

Akos.ba: Odrasli ste u Švrakinom Selu, dijelu grada koje je među Sarajlijama oduvijek bilo na lošem glasu, što ne znači da je to zaista tako. Koliko je zapravo to okruženje i ako jeste, na koji je način utjecalo da postanete to što ste danas, uspješan poslovan i porodičan čovjek?

Kristić: Švrakino Selo je bilo na lošem glasu ali među ljudima koji nisu tu živjeli. Ja smatram da je Švrakino tipična sarajevska mahala sa svim ljepotama i čarima koja jedna mahala ima. Loš odnos zajednice prema stanovnicima ovog naselja je imao doprinos u tome što je stopa krivičnih djela bila veća nego u ostalim djelovima grada, međutim nije oskudjevalo talenata, naročito u sportu, samo nisu imali priliku ili je nisu prepoznali da razviju svoj potencijal. Naravno da je mjesto mog odrastanja imalo uticaj na moj razvoj kao osobe, ali ja sam to okrenuo u svoju korist. Tu sam završio “uličnu školu” i naučio da se borim za sebe, a kasnije sam se posvetio školovanju koje i dan-danas traje. I danas rado odem u Švrakino Selo jer mi otac živi na istoj adresi i sretnem drage ljude, komšije i moju raju koju gledam istim očima kao kad smo bili djeca.

Akos.ba: Sarajevo je nebrojeno puta dokazalo kako je u Bosni i Hercegovini pa možemo reći i šire primjer multikulturalnog i multireligijskog modela života. U čemu se to i da li se Sarajlije razlikuju od svojih sugrađana i da li u Sarajevu još uvijek živi ideja tzv. “bratstva i jedinstva”?

Kristić: Ja znam da u Sarajevu i Bosni i Hercegovini drugačije ne može nego zajedno. Moja je porodica već 6 generacija u Sarajevu, a u Bosni oko 650 godina i uvijek su nas učili poštivanju komšije i da ljude cijenimo samo na osnovu ljudskih kvaliteta. Sarajevo je veliki grad pa je možda taj model izražen u Sarajevu očima posmatrača, ali budući da zbog svog posla puno putujem po cijeloj zemlji ne mogu reći da se Sarajevo po multikulturalnosti i multireligijskom modelu značajno razlikuje od Tuzle, Bihaća, Mostara pa ako hoćete i od Banje Luke. Mi Sarajlije imamo obavezu da taj model i dalje njegujemo, čuvamo i učimo duge jer smatram da primjer mora doći  iz glavnog grada.

Akos.ba: Pored bilijar kluba čiji ste suvlasnik radite i kao menadžer u jednoj internacionalnoj farmaceutskoj kompaniji, a također ste bivši Predsjednik bilijar saveza BiH, a sada član upravnog odbora. Bilijar je po svemu sudeći na margini u Bosni i Hercegovini, šta je glavni uzrok tome?

Kristić: Bilijar je mlad sport u Bosni i Hercegovini i dugo je smatran kafanskom igrom, ali uspostavljanjem Bilijar saveza te organizacijom nekoliko velikih sportskih turnira on dobija jednu drugačiju dimenziju posljednjih godina. Samo zbog entuzijazma malog broja ljudi bilijar se počeo razvijati intenzivno, a na međunarodnim takmičenjima smo imali više medalja nago u većini drugih sportova u koje su uložena mnogo veća sredstva, a da javnost o tome nije ni upoznata na pravi način. Stvari u bilijaru u našoj zemlji idu polahko, ali je bilijar konačno registrovan kao sport, nalazi se u strategiji razvoja sporta u Bosni i Hercegovini za naredne četiri godine, lige se odigravaju već duži niz godina, stalni smo član Krovne evropske bilijar asocijacije, naši predstavnici idu redovno na evropska prvenstva i rankirne turnire, ali nažalost podršku za ovo od države nemamo, što ne znači da je nećemo u skorije vrijeme kada se zaista prepozna potencijal i talenat pojedinih igrača.

Akos.ba: Za one koji prate bilijar upoznati su da naša domovina ima “čudo od djeteta” Sanjina Pehlivanovića svjetskog i evropskog prvaka, momka koji je još kao dijete skrenuo pažnju na sebe svojim raskošnim talentom i upornim radom. Činjenica je da nama ne nedostaje talenata u raznim sportovima. Šta je glavni uzrok propadanja talenata ili eventualnog odlaska istih u susjedne zemlje. Je li to u pitanju samo finansijska pasivnost države ili još nešto?

Kristić: Sanjin je jedan od dragulja naše zemlje i ambasador gdje god se pojavi. Svojim ponašanjem i odnosom prema sportu može biti primjer mnogim i starijim kolegama da sa radom i odricanjem možemo postići puno. Sanjin je odgovor i na prvo pitanje u ovom tekstu  – Kako se voli domovina. Zbog njega je bilijar došao i na naslovne stranice u medijima i zbog njega se djeca svakim danom sve više interesiraju za ovaj sport. Stanje u svakom sportu pa tako i u biijaru je odraz stanja u društvu. Mada u modernom sportu finansije igraju ključnu ulogu za razvoj i ekspanziju pa tako i za rezutate kako individualne tako i klupske, ima još mnogo faktora zašto tapkamo u mjestu čak u odnosu i na regiju. Prvo, mislim da imamo pogrešne ljude na pozicijama na kojima se donose odluke, nemamo strategiju razvoja za svaki pojedinačni sport i nemamo viziju kako postići uspjeh. Sve se odvija stihijski a sredstva se raspoređuju “mahalski”. Malo se ulaže u infrastrukturu, tu i tamo zablista neki pojedinac ili ekipa i to obično u mlađem uzrastu, a kasnije ne znamo kako i šta. Pozitivna priča je recimo rekonstrukcija stadiona Grbavica  i projekat koji rade ljudi u Željezničaru. Opet se vraćam na uspostavljanje sistema i konstantnu edukaciju koja je ključ razvoja u svakom segmentu. Kada bi smo ove stvari posložili mislim da bi smo čak i uslovima ograničenih resursa imali mnogo bolje rezulate. Sport je neminovno jedno od najvećih bogatstava koje imamo i morali bi smo ga bolje iskoristiti, jer mi ipak imamo jednog Edina Džeku, Jusufa Nurkića i mnoge druge uspješne sportiste.

Akos.ba:Bosna i Hercegovina i Bosanci i Hercegovci moraju ići naprijed i stvoriti jedno prosperitetno društvokoje će visoko kotirati kako u svijetu tako i u Evropi. Koja bi bila vaša poruka čitaocima portala Akos.ba ali i svim Bosancima i Hercegovcima?

Kristić: U Bosni i Hercegovini imamo samo jednu mogućnost, a to je da živimo zajedno i da ovu zemlju gradimo zajedno i da svoju djecu učimo da je čuvaju i vole – zajedno. Naravno, prije toga moramo se suočiti sa svojom prošlošću, ne smijemo žrtvovati istinu i pravdu, ne smijemo nikako nagraditi zločince, ali da bismo ponudili projekat zajedničkog življenja, svako od nas pojedinačno mora krenuti u izgradnju svog mikrosvijeta na ovim principima. Svi zajedno se moramo osvijestiti i dati doprinos za bolje sutra. Moramo napraviti strategiju djelovanja u svakom segmentu društva, obrazovanje, zdravstvo, ekonomija i iskorištavanje resursa ove zemlje su ključ uspjeha za bolje sutra. Ima nas samo nešto više od tri milona i samo malo reda i sistema može ovu zemlju dovesti do procvata i mjesta lijepog života za sve nas, a ne da gledamo proteste svakog dana brojnih ugroženih kategorija, redove pred ambasadama mahom intelektualaca i omladine koji idu trbuhom za kruhom u tuđinu, nedosatatak osnovnih životnih potreba, propadanje javnih preduzeća zbog interesa pojedinaca. Za sve ovo ima lijeka ali moramo svi krenuti od sebe i promjeniti sebe, a to je, htjeli mi priznati ili ne – najteže.

Za Akos.ba razgovarao: Mirza Pecikoza