Šejtansko neprijateljstvo prema čovjeku: Oholost – Iblisov grijeh

POČETAK GRIJEHA

Ibadet podrazumijeva pokoravanje naredbama Uzvišenog Allaha, dok je neizvršavanje Njegovih naredbi grijeh koji pred­stavlja put ka nevjerovanju, neka nas Uzvišeni od njega sačuva. Ibadet je pokoravanje stvorenja naredbama svoga Stvoritelja. Iblis se ogriješio o Allahovu naredbu. Kur’an nam kazuje o početku Iblisove neposlušnosti i grijeha: “A kada rekosmo melekima: ‘Poklonite se Ademu!’, oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik” (El-Bekara, 34.).

To je bio početak Iblisove pobune i početak njegovoga nevjerovanja jer je odbio pokoriti se naredbama Uzvišenog Allaha. Nije učinio sedždu Ademu. Razlog njegove nepo­slušnosti nije bio u tome što je to bila sedžda nekome drugo­me mimo Allaha. On je odbio pokoriti se Allahovoj naredbi, a odbijanje pokoravanja Allahovoj naredbi predstavlja grijeh i nevjerovanje. Neki o ovome pitanju šire priču da se Allahova naredba činjenja sedžde Ademu odnosila samo na meleke, a ne na Iblisa. Stoga nameću pitanje kako će ga Uzvišeni Allah pozvati na odgovornost za nepokoravanje naredbi koja se nije na njega odnosila. Odgovorit ćemo da se naredba odnosila na Iblisa iako je on pripadao džinima, o čemu nas obavještava Uzvišeni Allah riječima: “A kad smo rekli melekima: ‘Poklonite se Ademu!’, svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!” (El-Kehf, 50.)

Uzvišeni Allah je, obraćajući se Iblisu, također rekao: ‘”Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?’, upita On. ‘Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače’, odgovori on.” (El-E’raf, 12.)

Allah, dž.š., također mu je rekao: “‘O Iblise!’, rekao je On, ‘šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam Sobom stvo­rio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?”’

Tako smo iz kur’anskog teksta saznali da se naredba činjenja sedžde Ademu odnosila i na Iblisa, tako da se niko nakon ovoga ne može pitati kako će ga Uzvišeni pozvati na odgovornost radi neizvršenja naredbe koja se nije na njega odnosila!

Iblisovo stvarno stanje

Sada ćemo nastaviti našu priču o tome ko je Iblis. Iblis je bio jedan od džina i nije pripadao melekima, jer meleki ne čine grijehe prema Allahu, dok džini, isto kao i ljudi, imaju slobodu izbora. Neki učenjaci dijele bića koja imaju slobodu izbora na tri kategorije, a to su: šejtani, džini i ljudi. Međutim, to nije ispravna podjela jer postoje samo dvije kategorije bića od Allahovih stvorenja sa slobodom izbora. To su ljudi i džini, o čemu govore riječi Uzvišenog: “I ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate Pravi put su izabrali, a nevjernici će u Džehennernu gorivo biti.” (El-Džinn, 14, 15.)

Tako uviđamo da postoje dobri i loši džini. Loši džini su šejtani. Na priče o postojanju treće ili četvrte kategorije stvorenja sa slobodom izbora odgovorit ćemo da postoje samo ljudi i džini od bića sa slobodom izbora, shodno obavijestima Uzvišenoga Allaha. Dakle Iblis je džin koji se ogriješio o na­redbu Uzvišenoga da učini sedždu Ademu. O tome govore riječi Uzvišenoga: “A kad srno rekli melekima: ‘Poklonite se Ademu!’, svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina, i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga.” (El-Kehf, 50)

Iblisov grijeh sastojao se od njegovog odbijanja Ja se pokori Allahovoj naredbi činjenja sedžde Ademu. Da li je to Iblisovo odbijanje činjenja sedžde rezultat zaborava, ili greške zbog koje se kajao? Ili je pak to odbijanje izniklo iz oholosti i uobraženosti koja je ušla u njega i ispunila njegova prsa? Ib­lisov grijeh bio je rezultat njegove uobraženosti, oholosti i upornosti u pobuni protiv naredbe Uzvišenoga. On je zbog svo­je uobraženosti i oholosti odbio naredbu Uzvišenoga riječima: “‘Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovače stvorio?’, reče.” (El-Isra’, 61). Na drugome mjestu nam Kur’an kazuje: ‘”Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače’, odgovori on.” (El-E’raf, 12)

Iblis je odbio izvršenje naredbe Uzvišenoga riječima: “Kako to da od mene želiš da učinim sedždu čovjeku koji je stvoren od ilovače, a ja sam stvoren od vatre.” Iblis je želio da svoju neposlušnost i grijeh opravda time da je vatra vredniji elemenat od ilovače, jer je vatra providna, a stvorenje stvoreno od vatre se u odnosu na stvorenje stvoreno od ilovače odlikuje mnogim dodatnim osobinama. Stvorenje stvoreno do vatre odlikuje se brzinom kretanja, lahkoćom, u mogićnosti je da se popne na visoka mjesta, da prolazi kroz zidove, da uđe u zatvorena mjesta u koja ne može ući čovjek.

Ni jedan elemenat nema prednost u odnosu na drugi

Iblis je elemente stvaranja svojim nevjerovanjem i umišljenošću uzeo za dokaz vlastite preuzvišenosti. Njego­va umišljenost učinila ga je uvjerenim da je on najbolji. Pri tome je zaboravio da sve te odlike nije stekao on sam, već je Uzvišeni Allah učinio da sve one budu sadržane u materiji iz koje su stvoreni džini. Da Uzvišeni kojim slučajem nije stvorio te odlike u stvorenjima koja su stvorena od vatre, one ne bi ni postojale. Dobro ne pripada elementu iz kojeg je stvoren Iblis, nego Onome Ko je stvorio te karakteristike u elementu vatre. Sve te odlike Uzvišeni Allah može, ukoliko to hoće, oduzeti od vatre, pa da Iblis postane najniže Allahovo stvorenje. Ta­kav Iblisov stav podrazumijevao je početne faze nevjerovanja, umišljenosti i oholosti, jer je on dobro koje je u njemu pri­pisao samome sebi. On je smatrao sebe stvorenjem koje je nastalo iz vatre, a ona je uzvišeniji elemenat od ilovače. Isto je tako i Karun sebe smatrao uzvišenim, kako nam to pripovije­da Kur’an: ‘”Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’, govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su se bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.” (El-Kasas, 78)

Uzvišeni je učinio da i on i njegova kuća propadnu u zemlju. Iblis je pak ustrajavao u svome griješcnju, kako nam to pripovjeda Kur’an: “E zašto si odredio pa sam u zabludu pao’, reče, ‘kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu pres­retati. (El-E’raf, 16)

Nakon ovoga ajeta potrebno je da malo zastanemo i ob­jasnimo Iblisove riječi navedene u ajetu: “E zašto si odredio, pa sam u zabludu pao.” Na osnovu navedenoga zaključujemo da ga je Uzvišeni Allah doveo u zabludu, što nameće pitanje:

“Kako će Iblis biti pozvan na odgovornost zbog tog grijeha, ako gaje Uzvišeni doveo u zabludu?”

Odgovorit ćemo time da je Iblis zaslužio zabludu svojim vlastitim postupcima. Oho­lost je ušla u njega, i on je postao uvjeren da je sve postigao samo svojim vlastitim zaslugama, svejedno da li se radilo o elementima s tvaranja ili o znanju koje je posjedovao. Uzviše­ni ga je potom prepustio njegovoj umišljenosti, pa je pao u zabludu. Tblis je započeo i ustrajao u griješenju i neposlušno­sti, i time je zaslužio da ga Uzvišeni prepusti samome sebi i svojoj umišljenosti. Tako je Iblis postao nevjernik. Uzvišeni u časnom Kur’anu kaže: “A Alah neće ukazati na Pravi put ljudima koji su veliki grešnici.” (El-Maida, 1 08)

“Alah doista neće ukazati na Pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (El-Maida, 67)

lblis je postao grešnik, a potom i nevjernik. Grijeh je počinio, jer se oglušio o naredbu Uzvišenog Allaha koja je nalagala da učini sedždu Ademu. Grijcšenje podrazumijeva udaljavanje od Allahovog puta. Uzvišeni nas je obavijestio o tome da je Iblis postao grcšnik i nevjernik Svojim riječima: “Svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga.” (El-Kehf, 50)

Uzvišeni je Iblisa prepustio samome sebi, pa je pao u za­bludu, postao grešnik i nevjernik, jer Uzvišeni Allah nikome ne čini nasilje. Nasilje proizlazi iz stvorenja koje ga samo sebi učini, nakon čega kreće putem nevjerovanja. Uzvišeni ga tada ostavlja na putu koji je sam izabrao, a On je neovisan od njega i od svih drugih stvorenja.

Šta se desilo nakon zablude?

Kad je Iblis zapao u zabludu, znao je da je zbog svoga nevjerovanja protjeran iz okrilja milosti Uzvišenog Allaha i da mu je dosuđena vječna patnja. Tada je tražio od Uzvišenog da mu da roka do Sudnjeg dana i da mu dušu uzme tek kada se puhne u sur, čime će biti označen kraj svijeta. O tome nam Kur’an pripovijeda: “‘Gospodaru moj!’, reče on, ‘daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!”’ (Sa’d, 79)

Primjećujemo da je Iblis ovdje izgovorio riječ: “Go­spodaru moj”, a da nije kazao: “Bože moj”, jer se obraćao Uzvišenom Allahu kao gospodaru svih svjetova, svih stvo­renja, vjernika i nevjernika među njima. Uzvišeni Svojim stvorenjima daruje dva dara. Jedan je dar koji On daje kao Gospodar svih Svojih stvorenja, koje je stvorio i podario im egzistenciju. On taj dar daje i vjerniku i nevjerniku, neka nas Uzvišeni sačuva nevjerovanja. Taj dar Uzvišeni daje samo na ovome svijetu, na kojem daje opskrbu i vjerniku i nevjerniku. Njegovi darovi na ovome svijetu opskrbljuju ljude zbog od­ređenih vidljivih uzroka na osnovu kojih nastaju. Onome koji je dobro upućen u zemljoradnju, ko se njome bavi najboljim sredstvima, Uzvišeni daruje obilnu žetvu, svejedno da li je on vjernik ili nevjernik. Čovjeku koji prihvata materijalne uzroke napretka, studira i istražuje, ti materijalni uzroci mu, voljom Uzvišenoga, daju uspjeh za koji se zalagao. To se dešava samo na ovom svijetu.