Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Sarajevo – Kulturna prijestolnica Balkana

Sarajevo – Kulturna prijestolnica Balkana

Papa Franjo je svojevremeno izjavio da je Sarajevo Jeruzalem Zapada o čemu i svjedoče vjerski objekti smješteni u samom srcu Sarajeva a koji nikada niti jedan nije bio napadnut kao ni vjernici jedne od četiri najmnogobrojnije religije u Sarajevu (islam, pravoslavlje, kršćanstvo i judaizam).

Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine mjesto je susreta Istoka i Zapada, središte kultura i slika i prilika multikulturane forme i primjer suživota u Bosni Hercegovini unatoč posljednjem ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Da je Sarajevo sačuvalo svoj multikulturalizam i nakon posljednjeg rata mogu svjedočiti samo oni koji su proveli barem jedan dan u Sarajevu, a izmišljene priče koje dolaze od pojedinih srpskih nacionalista i fašista kakav je Milorad Dodik da je Sarajevo postalo Teheran (aludirajući na islamizaciju) ili da su Bošnjaci iz Sarajeva prognali Srbe jalov je pokušaj da glavni grad Bosne i Hercegovine predstavi na takav način. Jedne prilike je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka rahmetli Alija Izatbegović rekao kako je sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjoj Luci razlika izmeđi nas i njih.

  

Papa Franjo je svojevremeno izjavio da je Sarajevo Jeruzalem Zapada o čemu i svjedoče vjerski objekti smješteni u samom srcu Sarajeva a koji nikada niti jedan nije bio napadnut kao ni vjernici jedne od četiri najmnogobrojnije religije u Sarajevu (islam, pravoslavlje, kršćanstvo i judaizam). Duh Sarajeva i međuljudski odnosi unatoč političkim igrama koje se decenijama vode nauštrb građana nisu uspjeli pokvariti komšijske odnose, kod Sarajlija je i dan-danas dobro dobro a zlo zlo, oni koji su sačuvali čast u ratu ma koje nacije bili danas ponosno hode svojim gradom i s pravom ga nazivaju svojim, jer to je Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, spoj naizgled nespojivog, mjesto dovoljno veliko da primi svakoga.

Osvrt na historiju grada

Sarajevo je imalo svoju historiju i prije pohoda Osmanskog carstva na Bosnu i Hercegovinu koja se ogledala u ilirskom, rimskom, srednjovjekovnom razdoblju. U 13. stoljeću je bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV). Osim Vrhbosne, biskupija je obuhvaćala i šest okruga Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu.

Biskup Ponza je 1238. godine sagradio u mjestu Brdu kod Vrhbosne i uz katedralu kaptol. Time je naselje na mjestu današnjeg Sarajeva tri stoljeća prije osmanske okupacije dobio ime Vrhbosanje. Iz tih vremena datira kamen s ugraviranim natpisom: ‘Beati Petri in Verb(osna)”. Utvrda Vrhbosna spominje se 1379. godine. Mjesto istog imena spominje se 1415. godine. (Dubravko Lovrenović: Od Vrhbosne do Vranduka – „Vrata Bosne“, 2014.) Iz ovog perioda potječe Bijela tabija na Vratniku.

Isa-beg Ishaković i “cvijet među gradovima”

Ime Isa-bega Ishakovića upisano je zlatnim slovima u historiju grada Sarajeva, jer upravo je on utemeljio tadašnji Saraj. Godina 1462. se uzima i kao godina osnivanja Sarajeva a u kojoj je i nastala Vakufnama Isa-bega Ishakovića. Vakufnamom je Isa-beg Ishaković formirao osnove budućeg Šehera, glavnog grada Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta.

Isa-beg je započeo sa formiranjem grada na prostoru između Bentbaše i Baščaršije. Među prvim javnim objektima, kao poklonik sufija, Isa-beg je sagradio mevlevijsku dervišku tekiju, a potom i musafirhanu (gostionicu) na Bentbaši. Prema zakladnici, tekija i musafirhana služile su kao prenoćišta za siromašne, učenike, ratnike i putnike namjernike (musafire). Hrana se kuhala i besplatno dijelila putnicima, na nju su imali pravo tri dana, a višak hrane se dijelio siromašnoj djeci Sarajeva.

Naselje od tekije do Baščaršije nazivano je Isa-begovom mahalom sve do 1526. godine, kada je u toj mahali džamiju sagradio Muslihidin Mustafa Čekrekčija, pa se od tada ona zove Čekrekčijina mahala.

Objekte koje je sagradio Isa-beg Ishaković su sljedeći: Veliki han (Kolobara), javno kupatilo pored Careve džamije, mlinovi na Bentbaši itd. Isa-beg Ishaković je 1457. godine podigao i mesdžid, kojeg je poklonio sultanu Mehmedu II Fatihu, a od kojega je kasnije nastala Careva džamija. Ishaković je Sarajevo nazvao “cvijetom među gradovima”.

Od Saraja šta to bi ko nam Šeher izgradi

Dok je svijeta i vijeka dobrobit vakufa ne prestaje
niti se njegovo djelovanje do Sudnjega Dana završava.”

Citat iz Prve Gazi Husrev-begove vakufname, 1531.g.

Uz Isa-beg Ishakovića ostat će upamćeno ime i Gazi Husrev-bega, velikog vojskovođe i namjesnika, velikog vakifa kojeg je narod opjevao i čije ime živi kroz građevine koje je podigao. Gazi Husrev-begova džamija, biblioteka, medresa, vodovod, mnogobrojni dućani, musafirhana, imaret, vakufska bolnica za sve, hamam…

Za vrijeme Gazi Husrev-bega gradi se pravoslavna Crkva blizu njegove džamije, a u Fojnici i Visokom obnavljaju se franjevački samostani. Dokaz da je Sarajevo kao i Bosna i tada bilo dovoljno veliko za sve svjedoči i doba Husrev-bega.

Doba Austro-Ugarske

Austro-Ugarska nije bila dočekana raširenih ruku u Sarajevu i Sarajlije su kao i Bošnjaci širom Bosne i Hercegovine pokušali da spriječe okupaciju, ali uzalud. Orijentalnom Sarajevu Austro-Ugarska je dala novu dimenziju, evropeizirala je grad, izgrađene su zgrade u Austro-Ugarskom maniru, u Sarajevo je stigao tramvaj, Zemaljski muzej, Vijećnica, a zanimljivo je da postoji priča kako su se Austro-Ugari pridržavali toga da nijedna zgrada ne bude veća od munare Begove džamije.

Sarajevo će ući u historiju kao mjesto u kojem se desio jedan od glavnih povoda za Prvi svjetski rat, kada je Gavrilo Princip usmrtio Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine. Sarajevski atentat – kako ga zvanično nazivaju historičari.

Današnja ulica Ferhadija je početak Austro-Ugarskog zahvata, tačnije od Gazi Husrev-begovog bezistana počinje da se uočava jasna razlika u građevinama koja se proteže do Marijinog dvora, s tim da je Zemaljski muzej nešto niže, a koji je sagrađen za vrijeme Austro-Ugarskog perioda.

Za vrijeme Austro-Ugarskog perioda sagrađeni su: Zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Marijin dvor, Fakultet islamskih nauka, Vijećnica, Franjevački samostan svetog Ante, Gradska tržnica Markale, Narodno pozorište, Sarajevska pivara, Zemaljski muzej, Meteorološka stanica na Bjelavama, Zgrada glavne pošte, zgrada Pravnog fakulteta, Drvenija most, Ajfelov most, Ćumurija most… Koliko god osmanski period donio procvat gradu Sarajevu jednako je i Austro-Ugarska utjecala na urbanizaciju Sarajeva.

Sarajevo u SFRJ – Das ist Walter

Mračno doba je bilo to za Sarajlije koje su pretrpile strašne zločine od tadašnje NDH. Bez obzira na etničko porijeklo antifašisti i komunisti, neistomišljenici zloglasne NDH mučki su ubijani. Najveći broj ih je zatvoren i ubijen u logoru Jasenovac. Zija Dizdarević za koga kažu da je bio možda i najtalentiraniji bošnjački pisac je ubijen u Jasenovcu 1942. godine u 26. godini života.

Za vrijeme provedeno u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji Sarajevo je dobilo i svoj dan koji se slavi kao Dan grada Sarajeva. Sarajevo je tog 6. aprila 1945. godine oslobođeno od fašističke Njemačke od strane Partizana u čijem su sastavu bili Muslimani (Bošnjaci), Hrvati i Srbi.

“Hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju boraca bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, crnogorskih i srpskih brigada slavne Jugoslavenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih rodoljuba Srba, Muslimana i Hrvata 6. aprila 1945. godine oslobođeno je Sarajevo glavni grad Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Vječna slava i hvala palim junacima za oslobođenje Sarajeva i naše otadžbine” – piše na zidu kod Vječne vatre.

Modernizacija grada se nastavila i za vrijeme SFRJ, izgrađena su brojna naselja, neboderi i zgrade naročito u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo, izgrađena je zgrada Centralne banke, u funkciji je bio trolejbus od 1984. godine i najveći trenutak zabilježen u periodu SFRJ za Sarajevo su Zimske olimpijske igre 1984. godine.

Opsada Sarajeva

U historiji modernog ratovanja opsada Sarajeva je najduža, a koja je trajala od 5. aprila 1992. godine do 29. februara 1996. godine. Sarajlije su naivno vjerovale da rata neće biti i krenuli su u mirnu šetnju, a taj dobroćudni mentalitet kažnjen je od agresora snajperskim mecima od kojih su stradale na Vrbanji mostu Suada Dilberović i Olga Sučič, a kasnije i hiljade ljudi.

Statistika opsade:

Trajanje: 1.425 dana
Ubijeni: 11.541
Ubijena djeca: 1.601
Ranjeni: oko 50.000
Prosječan broj granata koje su dnevno padale na Sarajevo: 329
Rekordan broj granata koje su u jednom danu pale: 3.777 (22. juli 1993.)
Ukupan broj granata koje su pale na grad: oko 490.000

Sarajevo danas

26 godina nakon rata Sarajevo se gotovo u potpunosti oporavilo, renovirani su gotovo svi objekti koji su bili uništeni u ratu, a jučer je simbolično na Dan grada Sarajeva Trebevićka žičara puštena u funkciju. U Sarajevu nije bajno, nezaposlenost, korupcija, nepotizam, nesređen gradski prijevoz, problem pasa lutalica, visoke cijene životnih namirnica i uslova za život, stambeno pitanje je najveći problem za mlade bračne parove koji nisu u mogućnosti kupiti stan, niske plate ne daju puno optimizma stanovnicima Bosne i Hercegovine uopće, sve su to problemi sa kojima se susreću građani Sarajeva ali i Bosne i Hercegovine.

Ne može nam biti izgovor da političari ne valjaju, jer mi biramo te iste političare koji su na funkcijama. Ne može nam biti izgovor da su svi isti, jer nisu, nikad za sebe nećemo reći da smo isti kao neko drugi koji ima loše osobine. Moramo se boriti da učinimo sebi i drugima bolji život, moramo birati sposobne i kompetentne ljude u svim sferama naših života i tada će nam biti bolje. Bit će nam bolje kada mi postanemo bolji. Naš grad to zaslužuje, naša domovina to zaslužuje, mi to zaslužujemo.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top