(samo) ubice

Šta vam je više, ljudi?

Pa zar mislite da je tako jednostavno ušetati negdje, u tuđoj zemlji, i pobiti desetine ljudi?
Mislite da je OK da svoj svjetonazor pretpostavite općoj pravdi i redu na Zemlji?

Mislite da je ljudski tek tako odlučiti da se ubije čovjek, od Boga stvoren, po vlastitom sudu „kriv”?
Pa, nije li Bogu lakše da se obračuna s njim?

Jednim „BUDI” se rješava sve, ali, eto, izostaje, jer… Jedini zna, mi ne znamo, i ko ima problem s tim?
Zar je tako lahko i jednostavno ušetati u tuđi grad, i umjesto mesti otpad, pomesti red i mir?

Zašto to radite?

Zašto, i u ime koga, nanosite štetu vlastitom narodu, ubijajući dio po dio tuđeg tijela koji ostatak istog svojim zove?
Zar mislite da ubijajući drugog, niste ubili čovjeka u sebi?

Kako ćete Svevišnjem opravdati suze oca kojem danas ubiste sina?
Kako ćete Svevišnjem opravdati ubistvo oca djetetu koje drugog oca nema?

Kako ćete i čime, opravdati otimačinu ljubavi nekoj uplakanoj ženi, supruzi i majci?
Zašto ste, molim vas, recite mi, zašto ste…

Ubijali desetine svatova u Afganistanu…. uuupppssss… pogriješih, nije to…
Mislila sam pitati, zašto ste ubijali desetine sirijske smrznute djece… uuupppsss… nije to, šta mi je?!

Htjedoh kazati, zašto ste ubili desetine pakistanskih studenata… aman, šta ja pričam, nije to to…
Zašto ste, pitat’ želim, ubili milion Iračana… Ah, pa šta je meni?!?

Zašto ste saučesnici u ubijanju Bošnjaka… vidi mene! Zbunjene li žene!
Htjedoh pitat: Zašto ste ubili novinare u Parizu?

I oni su nečija djeca.
Baš kao i ovi drugi.
Nebitni.

Ili??

Piše: Ammara Šabić Langić

Akos.bA