Ruke pjesnika
Ruke pjesnika
Zagrle vjetar hladni da ga dlanovima griju
zagrle gnijezdo pod strehom u kojem ptići bdiju
zagrle oblak crni nad gradom kišu dok sprema
zagrle kuću malu iako u njoj nikoga nema
zagrle noć mračnu kada na postelju liježe
zagrle uzdah bolni, u zaborav da veže
zagrle dvije grlice što se zanoće na jorgovanu
zagrle suzu vrelu na krilo leptira što kanu
Zagrle pogled hladan u očima prolaznika
zagrle ram na zidu kojem nedostaje slika
Zagrle kamen sivi gdje dvoje davno stali
ne bi li zvijezdu ljubavi svoju ugledali
Uspiju zagrliti ruke dvije velike daljine
jednu što glasno priča i drugu punu tišine
Zagrle proljeće rano i vlati zelene trave
od plavog neba često ruke se pjesnika plave
zagrle jesen zrelu, na grani jabuku rumenu
zagrle pjesmu jednu k’o mladost zaljubljenu
One posebno grle u jednom djetetu tugu
ruke pjesnika na nebu saviju šarenu dugu
Zagrle strahove kada na rame slete
zagrle osmijeh, zagrle u tebi dijete
Te ruke drhtave su k’o đerdan od zlatnih niti
Ko li će pjesnika jednom, bar jednom zagrliti?
Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda
