Rudnik Breza – žila kucavica i simbol jednog mjesta
Za Intelektualno.com piše: Amir Nesimović
Već oko 115 godina, mali grad u centralnoj Bosni, Breza, ima svoj simbol, koji u mnogome određuje njegovu historiju, društvene tokove, socijalnu situaciju, ekonomiju. Rudnik je utkan u dušu Breze, njene temelje i njen razvoj. To je jedna od onih institucija koja je preživjela sve osvajače, vlasti, uprave i sva tri rata. I ovogodišnji dan rudara evocirat će uspomene i podsjetiti na bitnost rudnika. Iako postoje tragovi iskopavanja rude još u antičkom periodu, ipak se prije tridesetih godina 19. stoljeća ne može govoriti o sistemskoj eksploataciji. Naime, okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine, predstavlja krucijalnu prekretnicu koja će znatno promijeniti život Breze i naselja koji joj obitavaju. Godine 1906., a na zahtjev vlasti monarhije, u Brezi su počeli prvi istražni radovi, da bi već naredne godine otpočela i zvanična eksploatacija. Stručni izvještaj vodećih geologa monarhije , predvođenih dr. Fridrichom Katzerom, iz 1879. godine, potvrdio da je Bosna i Hercegovina u pogledu uglja izjednačena sa najbogatijim zemljama Evrope. To je, između ostalog, bio i osnovni motiv za pokretanje bosanskih ugljenokopa, pa i onog u Brezi. Početni zamah bio je dosta jak, do 1918. godine, uz inteziviranje proizvodnje, grade se i prvi objekti ( stambeni objekti, jama, separacija, upravni objekti itd. ). V. Kovačević, u svom referatu povodom prvih trideset godina postojanja rudnika, navodi da se Breza, od šest kuća, razvila u pravu varošicu sa 73 državne i 61. privatnom kućom, u kojima je stanovalo 1.020 osoba. Dakle, razvoj proizvodnje u rudniku, pratio je i razvoj samo grada Breze. Već tada međusobna sprega, ta sudbinska nit, postaje, i do danas ostaje neraskidiva.
Prvi radnici, prvi rudari, dolazili su iz redova domaćih ljudi, tadašnjih stanovnika okolnih sela ( Gornje Breze, Smrekovice, Koritnika, Bukovika, Potkraja, Vlahinja, Smailbegovića, Izboda, Župče, Podgore…). Uglavnom se radilo o seljacima, zemljoradnicima, ljudima koji niti najmanje nisu bili stručni za rudarske poslove, zbog čega je iz drugih, ranije otvorenih rudnika, kao što je onaj u Zenici, dolazila obučena i stručnija radna snaga. Prve tone uglja izbačene su pod vodstvom tih ljudi. Otvorena je i prva jama na brdu Križ a transport uglja, do prve separacije, u blizini današnjeg doma zdravlja, vršio se malim vagonima ( hunti ) i konjskim kolima. Ubrzo nakon toga, već 1908 godine, otvorena je i čuvena jama „Vojvoda Putnik“, koja će raditi sve do 1954. godine.
Prva kriza
Godine 1913. dolazi i do prvih problema u pogledu položaja radnika, povećanja nezaposlenosti, zbog čega je i iz brezanskog Rudnika otpušten veći broj radnika. Došlo je i do pooštravanja disciplinskih mjera od strane tadašnje vlasti, neke odredbe ustava stavljene su van snage a građanske slobode bile ograničene. Sve se dešavalo u sjeni nesporazuma i zategnutih odnosa Austrije i Srbije. Ukratko, vlast je zabranila sve antiratne aktivnosti, parole i sl. Ipak, 1914. godina i početak rata uslovljava mobilizaciju radnika, oni seljaci koji su bili pokretačka snaga rudnika, bitan faktor prvobitnih uspjeha proizvodnje, večinom odlaze na front, a manji dio je ostao u rudniku da održi proizvodnju. Jasno je da tako desetkovani nisu uspjeli biti niti blizu nekadašnjih normi, zbog čega bivaju kažnjavani, pa čak i fizički. Specijalni vod austrougarske vojske bio je zadužen za „tretiranje“ radnika u Brezi. Bilo koji pokušaj pobune ili štrajka sveden je na minimum. Takve represivne mjere, uspjele su ipak da održe proizvodnju na zavidnom nivou ( najveći je bio 1916. godine – 17.500 vagona ). Razlog za to su i veće energetske potrebe zemlje, izazvane naravno ratnim stanjem.
Između dva rata
U almanahu, povodom 50 godina rada rudnika „Breza“, ponajbolje se prati situacija nastala od novembra 1918. godine, odnosno ulaska srpske vosjke u Bosnu i Hercegovinu, koje je, ispotavit će se pogrešno, doživljeno kao nacionalno oslobođenje ovih prostora. Naime, položaj radnih ljudi i radničke klase u novoformiranoj državnoj zajednici bio je jako težak. Vladajućim strukturama pružila se prilika relativno brzim bogaćenjem, što je nažalost uključivalo plačkanje i bezobzirnu eksploataciju radnih ljudi. Radnici su osjetili zakidanje i onako već malih nadnica, rast cijena, šikaniranje od strane vlasti. U tom duhi i iz tih razloga, u Glasu slobode iz decembra 1918. godine objavljen je sljedeći dopis iz Breze: „Mi vjerujemo da je mnogoj gospodi vrlo neugodno što na stari način ne mogu da pašuju i progone radnike. Kome je teško i ko ne može da se privikne novom duhu vremena taj…neka traži mjesto…tamo gdje bez ikakve kontrole može da ugađa svojim naviklim postupcima iz starog policijsko-apsolitističkog režima“. Međutim, teško je bilo očekivati da vlast popusti, a dokaz za to su i premlaćivanja radnika, pa je jedan od njih tokom takve jedne akcije i podlegao, a nekolicina ostala bolesna do kraja života.
Godina 1919. protekla je u istom ritmu, dolazi do hapšenja ljudi, samo je u Brezi zatvoreno njih 40, 17 ih je istjerano iz stanova i natjerano da sa svojim porodicama napuste Brezu, a čak je i bilo koje pružanje pomoći njima, bilo sankcionisano. Otežavajuća okolnost bila je, što su neki istaknuti pojedinci u rudniku, okrenuli leđa radnicima, a stali na stranu vlasti. Ipak, uprkos svim represijama, 22. avgusta, rudari Breze stupaju u veliki štrajk! A vlast je i tu možda najjasnije pokazala svoje lice, gušenje štrajka bilo je agresivno uz učešće vojske. Svi rudari su postrojeni ispred Kule, pred njih su postavljeni mitraljezi. Jedan po jedan radnik je izlazio pred vojsku sa zadatkom da odgovori na ultimativno pitanje: Da li će, ili ne, nastaviti sa radom? Ogroman broj radnika je hrabro odgovorio da neće da rade. I naredna, 1920. godina, bila je nemirna s nastojanjima radnika da poprave svoj položaj.
Njihova borba je u februaru 1922. godine polučila i svoj prvi konkretak rezultat, ozakonjeno je osmosatno radno vrijeme, što je s druge strane zahtjevalo i novu radnu snagu. Te nove radnike je trebalo i stambeno smjestiti, ali takvih kapaciteta nije bilo u mjestu proizvodnje. Ponovo, riješenje su bili ljudi iz okolnih sela, zemljoradnici. Međutim, njihov svakodnevni rad na selu, pješačenje do rudnika, loša ishrana, niske radne nadnice, loša motivacija za rad, nisu nikako mogli obezbjediti dobre efekte rada. Niti kolektivni ugovor koji je na snagu stupio 1. 8. 1920. godine, nije uspio da poboljša položaj radnika. Nova poskupljenja životnih namirnica, primorala su radnike na novi pohod u Sarajevo, gdje ih tadašnji predsjednik vlade nije čak ni primio. Rezultat je bio novi štrajk, u koji su između ostalih, stupili i rudari Breze. U Brezi su štrajkovali svi rudari, izuzev onih koji su bili neophodni za zaštitu rudnika od poplave, požara i ostalih elementarnih nepogoda. Vlada je reagovala opet ultimativno, 21. 12. 1920. godine, uputili su proglas, a ako ćemo pojednostaviti, ona prijetnju u kojoj se kaže da će svi radnici koji se za tri dana ne vrate na posao biti otpušteni uz gubitak prava na državne stanove. Određeni izvori navode da su rudari Breze i prije izbacivani na ulicu ( ukupno 24 porodice ). O svim ovim terorima izvijestio je Glas slobode u svojim dopisima iz Breze u izdanjima od 27. i 28. decembra 1920. godine. Teror je kulminirao sukobom žandara i štrajkača na Husinu kod Tuzle 27.12., što je posebna i dosta široka tematika. U periodu između dva svjetska rata, potrebno je tretirati još položaj rudnika tokom „Svjetske krize 1929 – 1934. „ Uvod u krizu na ovim prostorima bila je šestojanuarska dikatura Kralja Aleksandra iz 1929. godine.
Loši higijenski i tehnološki uslovi, zarazne bolesti, loša socijlna zaštita, temperatura u jami preko 30 stepeni – jesu osnovne karakteristike rudnika u tom periodu. Sve to je izazvalo dva uspješna štrajka u Brezi: 1921. i 1923. godine. To takođe ne znači da se u rudnik nikako nije ulagalo, naime, otvorena su neka nova radilišta i unaprijedila telefonska mreža. Rudnik je, prema izvještaju inžinjera Kovačevića, 1937. godine zapošljavao 1030 radnika i 20 službenika. Matematika kaže da se tu radilo o 3.362 člana porodica, a u konačnici da je rudnih u tom periodu direktno izdržavao 4.412 osoba.
Period drugog svjetskog rata
Nakon munjevitog njemačkog zauzimanja ovih prostora u aprilu 1941. godine, država je podjeljena na Njemačku i Italijansku okpacionu zonu, gdje je glavni dio rudnog, šumskog i industrijskog potencijala bio u njemačkoj zoni: Banjluka, Ljubija, Prijedor, Zenica, Jajce, Vareš, Breza, Srajevo, Tuzla, Brčko…Rudnik u Brezi stavljen je pod vojnu upravu, a stigli su i eksperti privrednog odjeljenja njemačkog poslanstva u Zagrebu, kao i predstavnici njemačke firme iz Beča. Oni su prvobitno utvrdili i snimili proizvodne kapacitete rudnika. Budući da je Bosna i Hercegovina došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, na čelu te vlasti u Brezi bio je Slavko Vučak. Vrlo brzo su otpočeli i prvi progoni i deportovanja, kao i prvi otpori. Rudari su sada iznalazili razne načine da bi sabotirali proizvodnju. U spomenutom Almanahu pratimo i kakve u bile reakcije vlasti, 1. 3. 1942. godine rudnik je, odrednom potpukovnika Hauera povojničen. Navodi se da su ovom naredbom činovnici, službenici i radnici Rudnika Breza pozvani na izvanrednu djelatnu službu u Hrvatsko domobranstvo i da su uvršteni u redove domobranstva. Prema tome, potpadali su pod domobranske propise i sudske zakone. Rudnik Breza je oslbođenje i kraj rata u aprilu 1945. godine, dočekao zapušten i sa jamama koje su polovično bile nesposobne za rad, ali i sa ljudima koji niti u jednom periodu rata nisu podlegli fašističkim idejama, niti su ih prihvatili kao svoj ideal.
Život i sudbina rudnika nakon drugog svjetskog rata
Od 1945. godine, brezanski Rudnik nastavlja sa radom kao državni rudnik NR Bosne i Hercegovine i pod upravom Državnih bosanskohercegovačkih ugljenokopa Sarajevo. Ratna šteta u brezanskom rudniku procijenjena je na 1.779 miliona predratnih dinara. Prvobitno se pristupilo sanaciji zapuštenih dijelova rudnika, proizvodnih revira kao i novim geološkim istraživanjima. Ubrzano se radi i na otvaranju novih proizvodnih revira i remontu jamske opreme.
Već je 1946. godine postignuta proizvodnja od 264.500 tona ( što je bila i najveća godišnja proizvodnja do tada ). U ovom periodu otpočinje se sa praksom slanja domaće radne snage izvan Bosne i Hercegovine ( npr. Varaždinska Industrijska radna škola ), da bi se nakon toga vraćali na svoja radna mjesta kao školovan stručan kadar. Rad se u cjelosti obavljao ručno. Tokom 1946. godine dolazi do pojave jednog novog načina rada zasnovan na takmičarskom elanu, što dovodi do efikasnijeg rada pojedinaca i brigada ( tako su neke od brigada povečale proizvodnju i do 50 % ). Takođe, već tada su se iskristalisala čuvena udarnička imena: Alija Sirotanović, Stjepo Vidović, Nikola Škobić, Ibro Kulić, Vejsil Jusić…Nezaobilazna je i priča o Aliji Sirotanoviću, 24. 7. 1949. godine on je, zajedno sa svojom brigadom, u toku jedne smjene iskopao 152 tone uglja, oborivši tako rekord rusa Stahanova iz 1935. godine za čak 50 tona. Nakon toga je Nikola Škobić i njegova brigada oborila i taj rekord ( ukupno 166 tona uglja ). Iz Breze se ovakav način rada i takmičenja proširio na cijelu tadašnju državu.
Nažalost, ovaj period su označile i dvije ogromne rudarske nesrećem, ona od 14. marta 1970. godine, kada je mehaničko razaranje, toplotno djelovanje i ugljenmonoksid zahvatio ljude, objekte i uređaje. Desila se eksplozija metana. Dojava iz jame bila je kratka i jasna: SVE GORI! U tom trenutku, u reviru se nalazilo 89 rudara, a živote je izgubilo njih 50. I, kao da to nije bilo dovoljno, stanovnike Breze je 5. augusta 1976. godine dočekala još jedna tragična vijest iz rudnika, samo 6 godina nakon prve, desila se i druga eksplozija metana, u jami se tom prilikom nalazilo 118 rudara, a svoj život je položilo njih 17. To su dakle dvije velike nesreće, nažalost, one pojedinačne dešavaju se i u naše vrijeme. Kao da je sudbina brezanskih ljudi da svako malo podnose teške tragedije, padaju u očaj kada dođe vijest da je u rudniku poginuo jedan otac ili momčić koji je tek završio svoje školovanje.
RUDNIK U AGRESIJI NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU.
Okupaciju i agresiju srpsko-crnogorskog agresora i jedinica nekadašnje JNA, posebno je osjetio i proživio i brezanski rudnik. Prvi problemi su bili oni transportni, i prije same agresij bio je osjetan nešto teži promet roba zbog blokade puteva i sl. Početkom 1992. godine, rudnik je upošljavao 2.123 radnika. Prvi ratni događaji vezani su za priliv izbjeglica u Brezu, uglavnom sa područja općine Ilijaš. Agresor je bio odlično obavješten o značaju rudnika, pa tako u selu Ljubinići, na lokalnom putu iz Visokog prema Brezi, zaustavlja i pljačka kamione sa eksplozivnim materijalom namjenjenim za rudnik. To su ustvari bili i prvi pokušaji zaustavljanja proizvodnje. Takođe, zbog istih tih barikada, rudari iz nešto udaljenijih područja više nisu mogli da dolaze na posao, što je značilo i prvo osipanje radne snage. Ljudi svjedoče da je svakod dana bilo 10 do 15 radnika manje. Takođe, mladi, puni snage i elana, mladići, svoj radni alat mijenjaju za ratne uniforme i puške, stajući u odbranu domovine. Posebno će se pamtiti ponedeljak 6.4.1992. godine , kada je dvadeset brezanskih rudara krenulo prema Sarajevu, pred skupštinu na proteste. Valjalo je proću agresorske punktove i maltetiranja u Podlugovima, lijašu i Semizovcu. Uspjeli su, a pred skupštinom ih je dočekao gromoglasan aplauz. U fotomonografiji Rudnik Breza 1907-2007 svoj iskaz je dao i jedan od učesnika te akcije, Muharem Frljak: Nije bilo sile koja bi nas zaustavila do konačnog cilja. To smo i dokazali. Prva slobodarska zastava u Sarajevu bila je rudarska. Svjesni svih neprilika koje su nas pratile, goloruki smo prošli kroz obruč do Sarajeva i naveče se iz Sarajeva vratili na branike Breze. U ovoj akciji jedan je rudar i ranjen, ali svi se uzdignuta čela vratili u svoj grad.
Brezanski rudari su u ratu imali dva fronta, jedan je bio ona „oči u oči“ sa agresorom, a drugi onaj u utrobi jame, jer se ipak moralo obezbjediti dovoljno uglja energetske potrebe u ratnom stanju. Inžinjerske jedinice i radne vodove na frontu, uglavnom su činili rudari. Položaj rudnika u odnosu na agresorske položaje bio je kao na dlanu, i jasno je da je u Brezi bio glavna meta. I opet, kao da nisu bile dovoljne rudarske nesreće, pa su rudari počeli da ginu u dvorištu, na kapiji, u okolini rudnika. Međutim, u krajnje otežanim uslovima rada, niti u jednom trenutku rudnik nije obustavio svoj rad i borbu na frontu u utrobi zemlje.
VJEČNI PONOS BREZE
Dana 16. aprila 1992. godine formiran je odred „Sretno“ u sastavu Armije Republike Bosne i Hercegovine, veći dio odreda činili su rudari, a stoprocentno najbolje patriote. Odred je nizao uspjehe, prvi su bili oni u akcijama oslobađanja sela Vlahinje i Hočevlje. Učestvovali su i u akcijama oslobađanja Čemerske planine, zajedno sa jedinicom TO Ilijaš. A upravo je oslobođenje Čemerske planine i Crnoriječke visoravni bio i njihov najveći i najsjajniji uspjeh. Na koncu, treba istaći da je rat ugasio 90 rudarskih života, od toga 65 na prvoj liniji fronta. Kad dođete u Brezu, idite na oba šehitluka, njima, i svim drugim šehidima, odajte počast i zahvalnost.
