Roditeljski strahovi: „Šta se može desiti djetetu ako ostane samo u kući?“

Šta se sve loše može desiti djetetu koje ostane samo u kući?

Spomenut ćemo neke od strahova koje roditelji imaju:

– dijete će otvorit vrata nepoznatoj osobi koja je, dakako, lopov koji će ući u stan pokrasti stvari i ozlijediti dijete;

– neće otvoriti vrata nepoznatoj osobi no ona će, budući da se ipak radi o lopovu, shvatiti da je dijete samo i provaliti unutra;

– doći će mu prijatelji, zajedno će preturati po vašim stvarima ili samo okrenuti stan naglavačke;

– izaći će iz stana, vrata će mu se zalupiti i neće moći unutra;

– telefonirat će na Haiti ili Novi Zeland;

– past će kroz prozor; 

– punit će vodu u kadi da se igra s brodićima, neće zatvoriti slavinu i voda će poplaviti stan i sve susjedne;

– frižider će ostaviti otvoren, pa će se otopiti led, poplaviti kuhinja, a namirnice pokvariti;

– poskliznut će se na mokrom, slomiti nogu i razbiti glavu;

– igrat će se sa šibicama, zapaliti sebe i cijelu kuću;

– otvorit će (i neće zatvoriti) plin;

– progutat će kliker;

– grijat će jelo, zaboraviti na to, pougljenit će i jelo i posuda, a možda će sve i zapaliti;

– ugušit će se hranom;

– porezat će se nožem i iskrvariti;

– napravit će nešto još gore nego što je ovdje popisano.

Usprkos svemu, dijete ipak mora ostati samo kod kuće kad roditelj ima za obaviti neki posao van kuće, a pritom ne želi ili ne može za sobom vući dijete, niti pri ruci ima nekog tko je željan čuvanja djece. (Situacije da roditelj zaboravi dijete kod kuće prilično su rijetke, pa se o tomu čak i filmovi snimaju – najčešće komični.)

Dakako, za razvoj dječje samostalnosti i samopouzdanja dobro je da ponekad ostane samo. Mlađe dijete za to obavezno pohvalite, čak i nagradite ponekom sitnicom.  Ono starije pohvalit će za to vas, a možda vas i nagradi opranim posuđem, obrisanom prašinom ili nečim sličnim. 

Potrudite se da dijete odrasta sa znanjem što smije a što ne smije, pa će to (vrlo vjerojatno) primjenjivati i onda kad vi niste u blizini. Vodite pritom računa da se dijete razvija te da takva pravila povremeno treba usklađivati s djetetovim mogućnostima. Primjerice, ako do jučer nije smjelo niti blizu štednjaku, danas ga podučite kako se koristi – ne čekajući da počne samo eksperimentirati.

Nemojte računati s time da baš sve eventualne nevolje, neprilike i udese možete spriječiti svojom predostrožnošću. Npr. to što ste naučili dijete kako da drži čašu, ne znači da mu ona nikada neće ispasti. Ono što možete jest naučiti ga što da s razbijenim staklom (ne) čini – bez obzira je li samo kod kuće ili nije.

Uvijek objasnite djetetu koliko ćete biti odsutni. Čak i ako još ne zna što znači npr. pola sata, znat će opišete li mu to recimo brojem crtanih filmova koje bi za to vrijeme moglo pogledati ili nekom sličnom, djetetu bliskom, jedinicom vremena. Krenite od jednog crtića – za brz odlazak u trgovinu, pa postupno produžavajte vrijeme koje će dijete provesti samo.

Kad je dijete duže samo, nazovite ga da čujete kako je i što radi; kod kuće uz telefon objesite popis svih brojeva telefona na koje vas dijete može dobiti; zamolite susjedu da povremeno baci pogled na prekoputna zbivanja; dogovorite s djetetom komu će se u neposrednoj okolini obratiti zatreba li štogod; ponekad planirajte neplanirani dolazak kući.

I na kraju: kad početi ostavljati dijete samo kod kuće? Najtačniji odgovor na to pitanje glasi: onda kad ste sigurni da je razumjelo sve upute koje ste mu glede toga dali i da će ih se, uglavnom, pridržavati.

Autor: Dubravka Miljković

Za Akos.ba priredio: Nedim Botić