Roditelji udružite se i branite roditeljstvo!

Dijete postaje rob bolesne ambicije svojih roditelja. Dijete nema vremena za odrastanje. Nema djetinjstvo.

 Piše: Branko Dragaš/Dragas.biz

U odgoju djece roditelji prave velike greške.
Idu iz krajnosti u krajnost.
Jedni roditelji kažu – ako ja nisam imao, neka moje dijete ima.
Razmaze dijete i onda mu sve dozvoljavaju.
Kupuju ljubav svoje djece.

Drugi roditelji, opet, kažu – ako ja nisam imao, neka dijete vidi kako to izgleda.
To zovu – čeličenje ili spartansko vaspitanje.
Zašto onda djecu ne puštaju da idu bosa ulicama? Ili neka gladuju.
Neka se čeliče!

Krajnosti nisu dobre.
Ne valja ni kada roditelji kažu:
Ja sam te rodio, ja ću ti suditi!
Dijete nije lična svojina roditelja.
Pokretna imovina koju možeš da otuđiš.
Ako ti više ne bude trebala ili ako se razočaraš.

Nisu roditelji rodili djecu zbog sebe.
Rodili su djecu iz ljubavi.
Tako bi bar trebalo da bude.
I tako treba prema njima da se i ponašaju.

Tvoje dijete je uvijek tvoje, bilo šta u životu uradilo.
Roditelji moraju da budu uz svoje dijete.
Moraju da budu i kada je dobro i kada je loše.
Naročito kada je loše.
Ne smijemo gurati dijete od sebe kada mu je teško.
Mi smo tu da mu pomognemo.

Znam jednu majku koja nije mogla da podnese da joj se kćerka razvela.
I da se vratila kod nje na selo.
Sve sa malim sinom.
Majka je više brinula šta će selo da priča, nego kako da pomogne djetetu.
Natjerala je kćerku da se vrati u grad.
I kćerka je doživjela životnu tragediju.
Kada je majka poslije nekoliko godina htjela da joj pomogne, bilo je kasno.
Roditelji treba da pomognu djetetu na vrijeme.
Kada mu je pomoć neophodna.
Svako držanje predavanja je kontraproduktivno.
Traži se najbolje riješenje, a ne hranjenje bolesne sujete.

Moga rođaka od tetke je ubio ljubavnik njegove žene.
A žena mu je pomagala u zločinu.
Osuđeni su za izvršeni zločin. Poslati u zatvor.
Ostalo je dvoje maloljetne djece.
Sin i kćerka. Sami u teškom zločinu.
Saznanje da je majka učestvovala u ubistvu oca je užasno opterećenje.

Svi u porodici su bili šokirani zločinom.
I počeli su da raspredaju prazne priče.
Ko je kriv? Ko je znao? Ko nije znao?
Niko ništa nije preduzimao.
Svi su tumačili, objašnjavali i prepričavali.

Uzeo sam to dvoje djece i počeo sam da brinem o njima.
Iškolovao sam ih.
Odrasli su i dobili djecu.
Oni su sada roditelji i odgajaju svoju djecu.

Najlakše je dignuti ruke od djece.
Gurnuti ih na stranputicu.
Treba im pružiti ruku kada im je najteže.
Moramo im dati podršku, koju nemaju ni od koga.

Roditelji ne mogu da budu prijatelji svojoj djeci.
Roditelji su otac i majka.
To je više od prijateljstva i drugarstva.
To je veza koja se nikada ne raskida.

Sin prostitutke nikada ne sudi svojoj majci.
Ona je za njega majka.
Svetica.
Bol u duši je samo njegov.

Otac traži da se djeca što prije osamostaljuju.
Majke bi htjele da dijete nose na svojim njedrima čitav život.
Između očeve strogosti i majčine posesivnosti dijete odrasta.
Odvaja se u trenutku slabljenja strogosti i jačanja posesivnosti.
Tada dijete treba da ode od svojih roditelja.
Ako ostane, onda postaje zatočenik svojih roditelja.

Dijete ne želi da se osamostali jer je prezaštićeno.
Udobno mu je u roditeljskoj materici.
Tako godine prolaze i nevolje dolaze.
Kada roditelji umru, onda je dijete shvatilo da je odrastao čovjek.
I da mu je vrijeme proteklo.
Tada je kasno da se život ispravlja.

Roditelji ne treba da se mješaju u život svoje djece.
Njihov život treba da bude njihov lični izbor.
Ne može dijete da nadoknadi promašeni život svojih roditelja.
Ako je otac propali fudbaler, ne smije da gura dijete u istu avanturu.
Ako je majka neuspjela spisateljka, njena kćerka ne smije to da trpi.

Roditelji prave velike greške i nepotrebno opterećuju djecu.
Ljekar želi po svaku cijenu da mu sin bude ljekar.
Pati ako se to ne dogodi.
I društvo dobija nezadovoljnog ljekara.
Ne valja ni društvu ni sebi.

“Savremeni” roditelji furaju fazon da su djeca njihov kapital.
I investiraju novac u svoju djecu.
To im otvoreno kažu – Ja sam investirao u tebe!
U tom kapital odnosu nema ljubavi, samo interesi.

Roditelji investiraju i očekuju profit.
Tako nesretna djeca idu na sedam obaveza.
Svakoga dana imaju po jednu obavezu.
Uče jezik, treniraju fudbal i karate, idu u muzičku školu, na crtanje, pjevanje i ples.

Dijete postaje rob bolesne ambicije svojih roditelja.
Dijete nema vremena za odrastanje.
Nema djetinjstvo.
Između tolikih natovarenih obaveza nema vremena ni za ljubav.
Investiranje u djecu često je promašeno.
Ako neko nema talenta za tenis, roditelji samo gube novac i vrijeme.
Sin nikada neće postati Novak Đoković.
Roditelji moraju da se pomire sa tom poraznom činjenicom.

Roditelji treba da naprave realan bilans stanja porodične tradicije.
Moraju da znaju šta su bili njihovi roditelji, šta su oni postigli i
šta očekuju od djece
Bilo bi dobro da svaka generacija nadmaši onu ranije.
Ali, nažalost, to se ne događa.

Bilo bi dobro da sve ide postupno.
Iz generacije u generaciju da se porodica uzdiže.
Ali, to je izuzetno teško.
U savremenom dobu roditelji i djeca hoće sve preko noći.
Pravdaju se da su takva vremena.
Naravno, to nije tačno. Uvijek su ista vremena za one koji rade.

Mnogi pripadnici moje generacije su daleko ispod sposobnosti svojih roditelja.
Uslovi u kojima su oni odrastali su daleko bili bolji od uslova
odrastanja njihovih roditelja.
Ali, oni to nisu znali da valorizuju.
Naprotiv, oni nisu dorasli djelu svojih roditelja.

Razlog tome treba tražiti u lošem odgoju.
Znam jedince koji su više pomogli svojim roditeljima i široj porodici,

nego sedmoro djece iz velike porodice,

koja su majku smjestili u dom,

jer niko nije htio da brine o njoj.
Nikada ne treba da uopštavamo.
Ima dobrih roditelja i dobre djece.

Zadatak države je da pospješuje razvoj dobrih porodica.
I da pomaže porodicama koje su upale u probleme.
Kada su porodice u problemima, onda to ne valja ni za društvo.
Problemi porodica generišu velike probleme čitavom društvu.

Sve počinje iz porodice.
Odnosno od roditelja.
Pisao sam već o tome da su djeca ambasadori svojih roditelja.
Ako djeca ne valjaju, krivi su roditelji.
Ne mogu roditelji svoju nesposobnost da prebace na državu.

Krivica države je što ne uspostavlja uslove roditeljima za odgoj djece.
Ako država favorizuje prostakluk, vulgarnost, ljenjost, laži i prevare,

onda je mnogo teško roditeljima da odgoje djecu u takvom nakaradnom okruženju.
Ako je san djevojaka da postanu starlete i pjevaljke, onda je teško
roditeljima da ubjede kćerke da se čitanjem i učenjem, radom i
naprezanjem dolazi do uspjeha.
Nisam rekao da je nemoguće, nego da je mnogo teže nego ranije.

Današnjim roditeljima je teže da odgajaju djecu, nego nekadašnjim generacijama roditelja.
Teže je jer djeca informacije dobijaju sa interneta.
Mnogo manje se čita i djeca neće da slušaju prahistorijske priče nana i deda.
Djeca su podložna manipulacijama i otuda težnja Velikog Brata da nam preuzme djecu.

Da li će u tome uspjeti?
Zavisi samo od nas. Roditelja.
Država je kapitulirala.
Izdala je roditelje.
Ostalo nam je da se sami organizujemo.
I da branimo našu djecu od Velikog Brata i države.

Roditelji, budite uz svoju djecu.
Udružite se i branite roditeljstvo.
To je jedini način da opstanemo.
I da uživamo u djelima naše djece.

Akos.ba