Rijeka

Plamen svijeće povijao se, blago titrao u tmini sobe i svakog se trena činilo da će se ugasiti. Hladnoća je bila iz uglova velike, polumračne sobe, činilo se da steže u svoje mrzle kandže ledenom rukom kako se primicala zora. Počela se pomalo bijeljeti, ali noć još nije uzmicala.

A dijete u kolijevci gorjelo je u bunilu i vatra je čitave noći lomila malo, nemoćno tijelo. Tek pred zoru malo je splasnula i majka je, s rukom preko bešike, obučena, protrnjela od studeni, malo zadrijemala. Nije to bio san, nego teško iskidano, bolno propadanje iz jave, pa onda vraćanje u stvarnost i buđenje u nov, težak dan, bez predaha.

„Naložiti vatru, presvući i nahraniti ovo malo bolesno, izbuditi ostalo petoro djece i spremiti doručak, ispratiti muža i djevera na put, pa počistiti tu ogromnu kućerinu. Dobro, ovo dvoje starijih neće danas u školu, raspust je, pomoći će oko mlađih. Samo da mom bolesnom dječaku bude bolje, sve ću ja to stići, činim to svaki dan i danas ću. Biće još noći, naspavaću se i odmoriti, neću svaku probdjeti kao tri predhodne.“

Ova razmišljanja bistrila su sanjivu glavu te lijepe, ponosite tridesetogodišnje žene. Pogleda na bijele, mrazom islikane prozore i bi joj jasno daje noć bila ledena. „Noćas su miš i mačka spavali zajedno“, u ovakva jutra uvijek bi se javio njen svekar Fele. Rumeni, krepki starac bio je prilično teške naravi, od koje su strepili i klonili je se, njegovi zreli, oženjeni sinovi i snahe, pa i unučad. U toploj sobi, poslužen kafom i doručkom, u čisto presvučen, na svom šiljtetu kraj razgorjelog mandala, on je prvi morao biti namiren. Čak i prije djece. Nikome i nikad nije moglo ni na um pasti da tako uspostavljen red promjeni ili pokvari. Tuđinkama, snahama, pogotovo.

Dok je bolesni dječak spavao, budila su se, rumena od sna i ostala djeca. Oblačila se. Starija pomagala mlađima. Najstarija Kimeta je pomagala majci oko doručka. Čim jedoše, oba brata Mašo i Daut, spremiše svoja kola i konje i odoše za poslom. Djeca obojice braće, djevojčice i dječaci, toplo obučena, s kapama navučenim na čela, očiju punih vedrine samo djeci svojstvene, uzeše svoje sanke i ligure i pravac dvije strme prijepoljske ulice. One su već vrvile od vriske, smijeha, graje njihovih vršnjaka.

„E još da operem pelene i one nakupljene haljine, pa ćemo ja i Zarka popiti po kahvu, a onda ću ići na Mileševku i brzo ću to sve isprati“, prebirala je po glavi planove za ovaj dan Azema.

Miris kafe ispuni svaki kutak sobe, sad prijatno i omamljujući tople, da bi se kapci i sami lako mogli sklopiti. A još toliko mnogo ima da se uradi.

„Zarka, mali je opet zaspao, nije više vruć hvala Allahu, prigledaj ga malo. Neću ja čamati sa rijeke“, reče ustajući mlada žena divnih modrih očiju, lijepog stasa nepokvarenog rađanjem više djece, sa slapom smeđe kose spletene niz leđa u dvije debele pletenice.

Umotanu u šal, s ogromnim lavorom punim opranog veša, oštro januarsko jutro tresnu je posred lica. Učini joj se da će ledeni vjetar nekud da je ponese sa sobom, nekud gdje samo on zna. Osta na nogama i krenu po ledenoj prtini, malo povijena od težine vlažnih haljina koje su se već kočile.

„Odavno nije ovako steglo, a bilo je oštrih zima tu u kotlini , u ovoj kasabi između dvije rijeke. U ovom Prijepolju u koje sam došla sa 14 godina. Nego, blizu je Mileševka, ni konopac hoda od naše kuće. Vidim je s prozora. Začas ću ja ovo isprati, pa nazad. Da se ugrijem. Danas više ne izlazim. Ni koraka više van kuće neću danas napraviti. Ovo je lednica“, brkale su se misli. „A, biće moj sinčić dobro, daće Dobri Allah, ozdraviće.“

Dvadesetak koraka i ona je zaista na obali Mileševke. Rijeka je skoro pod samom kućom. Mala rijeka nevjerovatno divlje ćudi i nepredvidljivog ponašanja. Razlije se u jesen k’o da je neko more u nju navrnuo, a zaledi u ovakvu zimu, kad se njoj prohtije. Danas, debela bijela kora od jedne do druge obale. Dolje niže, bijeli se široki, smireni Lim. I on potpuno preledio. Konji i kola mogli bi po njemu ići.

Spusti lavor s vešom i zagleda se u brda oko Prijepolja. Ravni i Pušina iza leđa, lijevo uz tok Lima Sokolica i Gradina kao kapije grada i pred njom Srijeteže. Sva brda okovana bjelinom, drveće pognuto pod težinom snijega, tiho, primireno, polumrtvo, s granama koje liče na pružene ruke.

Oštrina mraza koji grize i prodire do kostiju, i kroz njih, prenu je. Ona stade oprezno na led, motičicom koju je ponijela snažno lupi nekoliko puta da napravi rupu u ledu i dođe do žive vode. Proširi rupu za jedno pola metra i u taj ledeni grgolj, umoči prvu haljinku. Pa drugu, treću. Led u rukama, pa preko njih i uz njih struji uz kičmu u čitavo tijelo. Ruke u ledenoj vodi, pa onda noge, počinju da se koče. Ne bole, ali trne, drvene se i više je ne slušaju.

„Ali, samo još ove dvije-tri stvarčice, pa sam gotova, a onda odoh kući, pravo uz toplu furunu i moju dječicu. Moju dobru, zlatnu dječicu.
Ali, što mi kapci ovako težaju, jedva ih držim otvorene. A nekako mi je lijepo. Pa nije mi, čini mi se, više ni mnogo hladno. Popustilo je i niz leđa i u tabanima. Ene, otkud đed Hasko. Maše mi. Napravio mi ligure. Prvo je očistio ona dva metra snijega, koja su prevršila i vrata i krov naše kuće. Gore u mojim Šahovićima u Crnoj Gori. Evo me moja Sika zove. Moja bijača, moja majka Sika. Nju sam dojila četiri godine, do moje sedme. A ona je imala preko pedeset. Moja najbolja majčica na svijetu. Siko, eto me, pričekaj, evo ti tvoje Azeme!“

Skočanjena figura mlade majke, blaženog osmijeha na usnama, pruža ruke toj viziji svojih najdražih, đedu i bijači, koji su odgojili tu siroticu, posmrče svog jedinca Jusufa, koje nikad nije ugledalo lice, oči, ni osmijeh svog oca.

„Azema, Azema“, uplašen glas rođake Bahte, odnekud s drugog kraja svijeta, prekida čaroliju. Najdraži đed i bijača gube se u bijeloj magli.

„Ne spavaj pored rijeke, nesretna ti majka, pa ti si se skoro smrzla“, glasom punim groze, bola, ali i straha, mlada djevojka prihvata zaleđene ruke svoje snahe, gura nogom veš i lavor i polako je prihvata oko struka. Već modro lice začuđeno gleda mladu djevojku, a noge su kao ledenice. Sad će se prelomiti. Bahta je više vuče, nego što ona ide. Pred kućom počinje da vrišti: „Mašo, nesretniče, evo ti se žena smrzla kraj Mileševke.“

Unose je na rukama, trljaju snijegom ukočene ruke i noge, nude toplim mlijekom.

Polako dolazi sebi, u lice se vraća normalna boja.

„A, đe su mi pelene, moram ih osušiti za moje bolesno dijete?“

Uz majčine skute su njene djevojčice i veliki krupni plavooki dječak Izet, majčin miljenik. Tihi, kao sjenke, pomalo smeteni, zatečeni, suznih očiju. U svojim dječijim glavama ne poimaju strahotu nesreće koja ih je za dlaku mimoišla. Nisu im još ništa ni ispričali, ali vide da je bilo nečeg strašnog. Da je rođaka Bahta spasilac, to su shvatili i gledaju je očima punim ljubavi. Ona je spasila njihovu majku. Tihu, pametnu, najbolju njihovu majku. Najljepšu.

„Šta li je to bilo na rijeci?“ ne usuđuju se nikoga pitati. Važno je da je majka živa. Tu pred njima. Skoro zaleđena.

„Ali biće ona dobro. Kao i uvijek. Od danas ćemo joj pomagati pet puta više. Jer ona stalno radi. Ona se nikad ne odmara. Bdi nad svima nama. Nad malim bratom. Nad đedom i bikom, prati baba na njegove stalne puteve. I nikad se nikom ne žali. A nema ni kome. Ona je siroče. Ali ima nas. A mi je volimo.“

Nekoliko sati kasnije, Azema se otkravila, zgrijala, namirila svog malog dječaka i onda tiho pala u san. Tvrd i težak, kakvim dugo nije spavala; i u njemu je na tren, još jednom vidjela svoja dva dobrotvora. Oni joj, njeni Hasko i Sika, sa obale neke široke, modre rijeke mašu, i zovu je, pomalo ljuti što u današnjem događaju na rijeci nije istinski pošla sa njima.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba