Refleksije vjersko–prosvjetnog djelovanja pokreta Muslimanska braća na BiH

Redakcija portala akos.ba vam donosi uvodni odlomak iz knjige mr. Mustafe Prljače o Pokretu Muslimanska braća u kojem autor piše o vezama Bošnjačke i egipatske uleme u periodu nakon pada Osmanskog carstva i ukidanja hilafeta.

Budući da je Bosna i Hercegovina stoljećima bila integralni dio prostranog muslimanskog carstva, ona ni nakon Austro-Ugarske i uključivanja u sastav prve zajedničke države južnoslavenskih naroda (1918. godine) nije bila isključena iz procesa koji su se odvijali diljem ranijih zajedničkih prostora, naročito onih u Turskoj, ali u sve većoj mjeri i onih u ostalom muslimanskom svijetu, napose u Egiptu, što je naročito došlo do izražaja nakon ukidanja hilafeta 1924. godine.

“Ukidanjem hilafeta i uvođenjem laičko-evropskog sistema uprave i života uopće od strane Kemala Ataturka, prekinuto je, razumije se, obrazovanje našeg vjerskog kadra u Turskoj, jer su zatvorene i zabranjene sve vjerske škole”.[1]

Muslimani BiH, suočeni s izazovima modernosti, tj. prodiranja zapadnjačkih vrijednosti, vrijednosti “kulturnog svijeta”, te sve izraženijim raspadom vlastitih obrazaca života, izgubivši definitivno nadu u ponovno “uskrsnuće” Turske, pokazivali su veliku sklonost za različitim, često suprotstavljenim opredjeljenjima. Jaz između “inteligencije” i “uleme” postajao je sve veći, kao i jaz unutar jednog i drugog tabora.

I, dok se “inteligencija” uglavnom priklanjala evropskom načinu života i zdušno podržavala kemalističke reforme u Turskoj – a jedan njezin dio i komunističke ideje – dotle se “ulema” uglavnom dijelila na modernističku i tradicionalnu. I dok su “modernisti” pretežno bili okupljeni oko reisu-l-uleme Čauševića i tako slijedili modernistička strujanja na tragu Abduhua, dotle su tradicionalisti bili okupljeni oko listova “Hikmet” i “El-Hidaje”. Ova dva lista – svaki na svoj način – branila su postojeće shvatanje islama i tradicionalne oblike muslimanskog načina života.

Ono pak što je bilo zajedničko i jednima i drugima jest njihov zaokret prema novom velikom centru – umjesto viševjekovne vezanosti za Tursku i Istanbul u pogledu školovanja prije svega vjerskih kadrova, i prenošenja ideja koje su strujale osmanlijskom metropolom, nakon uspostave kemalističkog režima ulema se okreće prema Kairu i prati zbivanja u njemu.

I pored činjenice da je i sam Al-Azhar, kako smo vidjeli, bio zatečen zbivanjima i da nije nalazio adekvatna odgovora na izazove s kojima se suočavao, “ipak je naša preorijentacija sa Stambola na Kairo imala opravdanja i veliki smisao – ono što se nije moglo naći na samom Al-Azheru nalazilo se i kompenziralo onim što se tada zbivalo u Egiptu.

Kairo je zaista bio centar svih tadanjih zbivanja i akcija ne samo u arapskom već i u islamskom svijetu”.[2]

“Hikmet”, a kasnije i “El-Hidaje”, pažljivo su pratili i prenosili ono što se događalo u islamskom svijetu. Naročito su revnosno pratili ono što je objavljivao egipatski list “Feth” koji je izražavao stavove tamošnjih Šubbanu’l-muslimina, tj. “Mladih muslimana”, a time i stavove i orijentaciju “Ihvanu’l-muslimina”; list u kojem su, kako smo vidjeli, svoje tekstove objavljivali i Hasan Benna i Mehmed Handžić. Tako je list “Feth”, općenito, vrlo rano – skoro samim svojim nastankom – našao svoga odjeka u Bosni i Hercegovini i, posredstvom informacija koje su prenošene iz njega, bez sumnje direktno utjecao da se i kod nas nešto kasnije osnuje organizacija sa imenom “Mladi muslimani”, poput one u Egiptu.

“Hikmet” već u svom prvom broju, u rubrici “Iz islamskog svijeta” donosi informaciju u kojoj se kaže da je “centralna uprava tamošnjeg najjačeg i najbrojnijeg društva ‘Udruženje Mladih muslimana’ koje ima svoje brojne podružnice po Egiptu, Siriji, Palestini, Indiji, Javi i dr. – priredila je u Lejlei-Kadru o. g. veliki svečani sastanak u svom domu”, na kojem je predavanje održao, kako se navodi, “učenjak i član udruženja Abdul-Vehhab Ennedždžar”, uz napomenu da će uredništvo lista to njegovo predavanje i objaviti “ako dobijemo organ Udruženja “El-Feth”.[3]

Već u sljedećem broju, također u rubrici “Iz islamskog svijeta”, “Hikmet” svoje čitateljstvo obavještava o tome kako su se “u Americi mladi Arapi muslimani odlučili… da osnuju ‘Udruženje Mladih muslimana’ poput istoimenog najjačeg udruženja u Egiptu (Misiru)”.[4] Zatim, u 5. broju (1.VIII. 1929.), prenosi kratak članak iz “El-Fetha” u kojem se izražava oduševljenje “javnim redom i mirom” koji vladaju na prostorima na kojima “vladar Ibnus’ Su-ud primjenjuje kur’anske propise” za razliku od ranije turske uprave kad je “primjenjivan francuski kazneni zakon” koji je “radi svoje blagosti upravo štitio krv i glave zločinaca beduina”. (Str. 156-157). U br. 8-9 “Hikmet” donosi informaciju o 400 pretplata na “El-Feth” koja započinje ovako: “Braća Taji’, trgovci iz Aleksandrije poslali su pismo vlasniku “El-Fetha”, poštovanom gosp. Muhibbuddin El-Hatibu, u kom mu javljaju, da ih je zadivilo i zanijelo njegovo hrabro i odlučno stajanje na braniku vjere, vjerskog odgoja i buđenja muslimana”. (Str. 278). I u narednom dvobroju, 10-11, “Hikmet” se poziva na El-Feth koji na ironičan način tretira pokušaj kemalističkih vlasti da umjesto petka praznuje nedjelju kao neradan dan, dok se već u 17. broju pored rubrike “Iz islamskog svijeta” uvodi i rubrika “Vijesti iz turskog svijeta”!, koja će od tada imati karakter poluredovnosti.

“Hikmet” br. 8 (1936. godine), na str. 229. donosi tekst, odnosno predavanje koje je, kako se navodi u uvodnoj napomeni, održao “pretsjednik ‘Udruženja muslimanske omladine’ u Bombaju (Indija) Arap Sejjid Jusuf Abdullah Fevzan”. Tekst nosi naslov “Vraćajmo se nazad u prošlost”, dok mu je motto, kako stoji u njegovu podnaslovu: La jaslehu ahiru hazihil-ummeti illa bi-ma saleha bihi evveluha (I zadnji članovi i pripadnici ovoga ummeta (muslimani) mogu biti dobri i sretni samo onim čime su to prvi postigli).[5]

Ovaj motto jesu zapravo Bennaove riječi koje smo citirali pri analizi njegove druge poslanice “Da’vetuna” (Naš projekat), napisane upravo te, 1936. godine, što znači da su one vrlo brzo našle svoga odjeka u Indiji, a potom i u Bosni i Hercegovini. Benna ih bilježi u kontekstu govora o različitosti u razumijevanju određenih vjerskih propisa.[6]

Dotični Fevzan će u ovom svom predavanju (str. 230) pored ostaloga kazati i ovo: “Većina vas misli, da ću vam ja doviknuti: ‘Naprijed! Naprijed!’, a ja mislim sasvim obratno, i pozivam vas odlučno i riječju i dušom: da se vratite nazad!”

Na tragu ovog i njemu sličnih tekstova kasnije će neki aktivisti “Mladih muslimana” i sami zagovarati sličan motto. Jedan od njih (Edhem Šehović) će, npr.,1943., na VIII. redovnoj Glavnoj skupštini “El-Hidaje”  uzviknuti: “Naše je geslo: ‘Natrag islamu!”[7]

“Hikmet” će, očigledno, tokom čitavog svog vijeka, biti pod znatnim utjecajem kairskog “Fetha” i njegovog popularnog urednika – Muhibbuddina Hatiba, čije će neke tekstove i prenijeti.[8]

Ali, pored praćenja i informiranja o događanjima u islamskom svijetu, bosansko-hercegovačka ulema s Kairom, kao novim islamskim centrom, ubrzo uspostavlja ifizički kontakt.

Tako urednik i vlasnik“ Hikmeta” I. Hakki u svom dugom feljtonu “Moje putovanje na hadž” u “Hikmetu” iz 1936. godine[9] piše da se u Kairu čak susreo s Muhibbuddinom Hatibom, “urednikom i vlasnikom ‘El-Fetha”. “Imao sam volju sastati se i upoznati sa bivšim osmanlijskim šejhul-islamom Mustafa Sabri efendijom”, kažeon, “vlasnikom i urednikom “El-Menara” merhum Rešid-Ridaom, urednikom ivlasnikom “El-Fetha” Muhibbuddin El-Hatibom, otići u udruženje “Džem’ijetu-ššubbanil-muslimin” (Udruženje Mladih muslimana) i tamo se vidjeti i upoznati sa čuvenim njihovim članovima”.

U nastavkuI. Hakki ističe: “Sutra dan u četvrtak posjetili smo Muhibbuddin El-Hatibau njegovoj knjižari Selefijje”, dok će dvije stranice dalje, tj. na 368. strani ovog dijela feljtona govoriti o tome kako je Udruženje Mladih muslimana organiziralo protestni zbor “povodom godišnjice zloglasnog “Zahira” (Ukaza) marokanskog titularnog sultana o puštanju Berbera ispod suđenja šeriatskih sudova i njihovo podvrgavanje francuskim sudovima u svemu”, te kako je tom protestu i on lično učestvovao. Zbor je, kaže on, držan oko akšama “u širokom dvorištu“ Udr. Ml. muslimana”. Otvorio ga je i pretsjedao mu rječiti profesor povjesničar Abdul-Vehhab Nedžar… Iza njega je govorio jedan mlad temperamentan Marokanac, pa merhum Rešid Rida”.