Reality show: Veliko ništa, a veliko zlo
Ima jedan, relativno novi pojam u sociologiji-globalizacija ničega, kojeg je konstruisao američki sociolog George Ritzer. On na najbolji način opisuje ovo „ništa“ kojim nas mediji svakodnevno zatrpavaju, a što nam, iako je sadržaj stvarno ništa, šteti.
Šteti nam jer nam oduzima dragocjeno vrijeme, šteti djeci koja, ni kriva ni dužna, primaju te informacije, šteti, konačno, i zdravom razumu, a koristi, apsolutno, nikakve nemamo. Jedini koji imaju korist od cijele priče su producenti i oni koji su profesionalno uključeni u te emisije, kao i mediji koji će objaviti sve, i nemoralno, i necenzurisano, i neselektivno samo za- klik.
Riječ je, naime, o rijalitijima svih vrsta. Od nekadašnje, ne tako davne navike medija (prije svega televizije) da programsku šemu usklade prema potrebama svojih gledatelja, izgleda nije ostalo ništa. Znalo se ranije, naime, da je crtani u 19, dnevnik u 19:30, kviz, serija, film u svoje vrijeme i nije bilo niti vremena niti prostora za nemoral- ili je toga bilo veoma malo, i opet ne u bilo koje vrijeme.
Danas, međutim, u toj borbi za duše (gledaoce), ne postoji cenzura. Svakodnevno smo izloženi raznim gadostima, nemoralu, nasilju, a u tome prednjače upravo rijalitiji. Dodatni, veliki problem predstavljaju i društvene mreže i uopšte internet putem koga se, poput virusa, sve to širi velikom brzinom, pa tako oni koji nisu stigli neku epizodu da pregledaju na tv-u, to mogu učiniti pomoću dva-tri klika mišom.
Svi oni koji se koriste internetom, a takvih je danas, valjda, 90 %, poslednjih dana mogli su svjedočiti nezapamćenom razvratu i nemoralu na jednom od tih rijalitija. Kojekakve mace, kuce i zmajevi jednostavno ne silaze s naslovnih strana (i to onih naslovnih strana onih medija koji su registrovani u onoj državi koja ima milijardu (i više) važnijih problema od problema koje imaju gorespomenute mace i kuce).
Ne može niko da me uvjeri da je to što rade normalno, da mene ili bilo koga drugog to treba da zanima i konačno i ključno: zašto bi nekoga, pobogu, trebalo zanimati kako neki ljudi, njemu nepoznati, žive zatvoreni u nekoj kući? Oni tamo samo žive, ništa ne nude, ništa ne proizvode, ništa novo ne izmišljaju, ne takmiče se (to što na kraju nekoga proglase pobjednikom nije takmičenje, to jestvar njihove dobre računice: to što zovete da glasate za svog kandidata se nekome plaća). S druge strane, dijele svoje najintimnije trenutke s milionima ljudi, psuju, svađaju se, varaju svoje supružnike javno i bez stida, iz sebe izbacuju ono najgore i baš nude jedno ogromno „ništa“.
Pa zašto onda postoje? Evo sada apsurda: postoje radi nas. Radi nas koje to uopšte ne bi trebalo zanimati. A zanima nas, vidi se to po komentarima na društvenim mrežama: na objavi jedne vijesti iz te kuće zla imate na desetine i stotine komentara, dok na vijesti o nekoj promociji knjige, o nekom tehnološkom otkriću ili ekološkom problemu komentar morate tražiti mikroskopom.
Djeca znaju nabrojati više zvijezda tih emisija nego domaćih i stranih pisaca zajedno. A djeca to gledaju zato što im i roditelji to gledaju, te im tako nesvjesno pomažu da steknu pogrešnu sliku o svijetu u kojem žive i da vrijednosti kao što su stid, moral, dobročinstvo, ljubav, iskrenost… zapravo nisu vrijednosti i da se može i bez njih.
Kako protiv njih? Da li se boriti javno, otvoreno, ili ih samo ignorisati. U svakom slučaju, bilo koji način borbe da izaberemo, važno je biti ustrajan. Zlo koje nam je došlo ko-zna-odakle treba što prije iskorijeniti i vratiti odakle je došlo. Nama ne treba, imamo mi dovoljno i drugih zala i belaja.
Piše: Miralem Muminović
BIR.ba
