Ratni gradonačelnik Mostara i novinari o rušenju Starog mosta 26 godina poslije

Ratni i prvi poslijeratni gradonačelnik Mostara Safet Oručević 9. novembra 1993. godine pamti kao jedan od najtužnijih trenutaka u povijesti Mostara.

– Gledali granatiranje Starog mosta –

Rušenje, odnosno granatiranje Starog mosta, gledao je s nekoliko članova komande 4. korpusa Armije BiH s trijema Koski Mehmed-Pašine džamije, koja se nalazi u neposrednoj blizini.

„Nas nekoliko bilo je tu sakriveno, jer je snajper gađao sa Huma i nismo mogli da se normalno krećemo. Gledali smo granatiranje i zadnji trenutak pada Starog mosta ja nisam lično vidio, vidio je jedan moj prijatelj u blizini, ali smo čuli taj huk i već smo vidjeli tamnu vodu, svi smo jauknuli. Svi smo počeli plakati od muke, čak, mogu reći, neki bijes se pojavio u nama, inat. Taj inat je bio još veći motiv u odbrani ovog dijela grada. Ovaj mali dio, komadić zemlje sudaren s dvije strane, trebao je po svakoj vojnoj logici da padne i njega je samo odbranila hrabrost koju su imali ljudi. Stari most i njegovo rušenje bio je jedan od zadnjih pokušaja da se sruši moral, a u stvari je suprotan efekat postignut. Dobili smo još veći moral i odbranili se“, priča Oručević s gorčinom se sjećajući tog trenutka.

Kada je došao trenutak primirja, kako ističe, Stari most je ponuđen kao most mira i zajednički projekt u koji je bio uključen cijeli svijet.

Od momenta koji je proglašen najtežim momentom u historiji Mostara, kako ističe, stvoren je trenutak mira. Ističe kako se držao izreke Nelsona Mandele da se zajedničkim poslom neprijatelja treba pretvoriti u saradnika, pa je želio započeti gradnju Starog mosta sa Hrvatima i sa čitavim svijetom.

– Zajednička obnova –

„U jednom historijskom trenutku mi smo mogli zajedno sa Turskom napraviti Stari most. Ovdje je došao tadašnji predsjednik Demirel i rekao da Turska želi da napravi Stari most. Ja sam rekao da taj plan neće moći proći (bio je to malo nezgodan trenutak na pres-konferenciji), nego da želim da cijeli svijet gradi Stari most, zajedno sa UNESCO-om, Svjetskom bankom i Gradom Mostarom i da Turska bude prvi graditelj. Poslije je ta ideja jako dobro prihvaćena i kod predsjednika Demirela (nakon toga smo postali prijatelji) i u cijelom svijetu, da se jedan simbol mržnje i razaranja pretvori u jedan simbol mira i zajedničkog života“, kazuje Oručević.

Stari most je danas u svijetu poznat kao takav i naglašava da je važno da ga svi vole jednako.

„Vole ga i Hrvati i Srbi i svi normalni ljudi, a oni koji ga ne vole, oni i ne trebaju da ga vole, to su oni koji podržavaju zločine, to su oni koji su bili spremni na najgora rušenja, ali njih je sve manje. Oni svakako nestaju i sa političke i svake druge scene, a ostat će samo oni koji su bili za mir i zajednički život“, ističe samouvjereno Oručević.

Na godišnju rušenja Starog mosta, kad mu se vraćaju slike i sjećanja, osjeća se, kaže, kao da još čeka neko osvještenje i da oni koji su činili zločine, prihvate da su to radili uzaludno.

“Polako ljudi komuniciraju, ljudi se druže, imaju prijateljstva, ljudi sklapaju brakove u gradu Mostaru, raznih nacionalnosti. Počinje da se vraća život devedesetih, prije rata. Vjerovali ili ne, prepoznaju se isti trendovi, dakle neuništiv je multietnički život“, kaže Oručević.

Naglašava da Stari most povezuje sve ljude svijeta, što pokazuju dolasci milijuna turista, koji se dive jedinstvenoj arhitekturi, fotografiraju se i doznaju značaj Starog mosta u Mostaru, ali ne zato što je to simbol jednog naroda, nego što je to simbol cijelog svijeta i zato što ga je priznao UNESCO.

Prisjetio se kako je tadašnji direktor UNESCO-a Federico Mayor kazao prilikom potpisivanja ugovora o obnovi Starog mosta, da je to jedan od najvećih projekta koji potpisuje, a da sumnja da će uspjeti.

„On je na kraju rekao, ovo je uspjelo, mi smo pobijedili, svi zajedno, cijeli svijet, pogotovo kad je Hrvatska prihvatila izgradnju Mosta, kad su oni, kao zvanična vojska koja je djelovala na rušenju Mosta, došli i zajednički s nama gradili taj Most“, govori Oručević kojeg smo našli na mjestu s kojeg je 1993. gledao rušenje Starog mosta. S istog mjesta je, kako ističe, ruševine Mosta pokazivao visokim dužnosnicima i s njima slao poruke pomirenja.

„Ovdje je dolazio Demirel (Sulejman Demirel, nekadašnji predsjednik Turske, op.a.), ovdje je Tuđman (Franjo Tuđman, nekadašnji predsjednik Hrvatske, op.a.) bio zajedno sa predsjednikom Izetbegovićem (Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH,op.a.), odavde smo poslali prve mirovne poruke da će ići Washingtonski sporazum, da će se pomiriti ova dva naroda. Sve se to dogodilo na mjestu na kojem mi sada stojimo“, pojašnjava Oručević.

Nakon 26 godina od rušenja simbola Mostara, koji je postao simbol pomirenja, podsjeća da je sama ideja mosta i Mostara višestruka.

„Ideja cijele Bosne i Hercegovine se prelama u Mostaru, zato ide sporo, jer nije riješena još cijela BiH onakva kakva treba da bude i kakvu živimo,  i sve se prelama u Mostaru. Ova jedna mala kamena tačka je samo simbolika svega toga“, poručio je Oručević.

– Sjećanje na zločinački čin –

Zagovarajući ideju suživota i okretanja budućnosti kako bi se mladim generacijama što bolji uvjeti ostavili u nasljeđu, novinar i publicista Zlatko Serdarević ističe da se dan rušenja Starog mosta mora obilježavati uz podsjetnik na ono što je Mostar zadesilo, kako se nešto takvo nikada više ne bi ponovilo.

„Gubitak Starog mosta 1993. godine bio je nemjerljivo velik“, ističe Serdarević sjećajući se dana kad je u ratnom studiju Radija Mostar, gdje je radio, stigla stravična vijest da je Stari most srušen.

„Mi smo taj šok doživjeli na taj način što su mnogi zaplakali, mnogi su to progutali u sebi, ali i u tom momentu smo svi osjećali da gubimo i dio sebe“, ističe Serdarević.

Podsjeća kako je tada Stari most, prije svega, bio simbol, koji i mostarski biskup ima u svom grbu, a da bi nešto postalo simbol, kako naglašava, mora da zadovolji mnoge reference.

Mostar je tada izgubio svoj simbol, a Stari most, ne samo da je građevinski arhitektonski objekat, nego je i umjetničko djelo po svemu, što svjedoče stručnjaci i milijunski posjeti turista.

„Jednostavno smo bili u šoku, a taj šok doživljavate tako da ste nijemi. Nema tu priče, samo šutite, jednostavno osjetite da nema nečega što vam je jako blisko. Kolone ljudi su dolazile i gledale, jer je tada stala paljba i moglo se tada posmatrati ta rupa koja je nastala. Šta da kažem, gubite ono što volite, a sve što volite izaziva osjećaj tuge koji dugo traje“, kaže Serdarević.

Vijest o rušenju Starog mosta pogodila je i novinara “Večernjeg lista” Zorana Krešića, koji je u to vrijeme radio na Radiju Herceg-Bosne.

– Pokazatelj da život pobjeđuje smrt –

„Rušenje Starog mosta za mene je bio vrhunac besmisla posljednjeg rata, jednog nasilnoga rata u kojem su stradale brojne obitelji i brojne zgrade i čini mi se da je vrhunac svega toga bilo upravo rušenje Starog mosta. Unatoč tome što je Haaški tribunal čak presudio da Stari most nije bio nešto što se nije moglo gađati i da je bio legitimna vojna meta, mislim da je i u tome dijelu Haaški tribunal promašio. Apsolutno je bio zločin počiniti ono to se dogodilo Starom mostu. Njegova obnova i ono kasnije priznanje, koje se dogodilo u okviru UNESCO-a, najbolji je pokazatelj da život uvijek pobjeđuje smrt, da pobjeđuje nasilje i da pobjeđuje sve ratove“, rekao je Krešić.

Naglašava kako danas Stari most, ne samo u simboličkom smislu, nego i u pravom životnome smislu povezuje Mostar, čini ga jedinstvenim, ne samo na području regije Hercegovine ili Bosne i Hercegovine, nego i jedinstven prizor u svijetu.

Stari most u Mostaru, koji povezuje obale rijeke Neretve, kada je izgrađen bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Srušen je tijekom rata u Bosni i Hercegovini 9. studenoga/novembra 1993. godine. Obnova Starog mosta počela je 2000. godine, a za javnost 23. srpnja/jula 2004. rekonstruirani most je otvoren. Sljedeće godine Stari je uvršten na UNESCO-ov popis zaštićenih spomenika kulture.

Akos.ba