Rasim Hodžić posti ramazan osam i pol decenija: Nema više bajramskih običaja kao prije
Rasim Hodžić klanja svaki namaz u džamiji na Staroj Breci
O svoj životu ima mnogo da priča jer je mnogo propatio, od logora, ratova ali da ga to nije slomilo. Postiti je počeo još kao desetogodišnjak. Nikada nije prekidao mimo tih nekoliko godina koliko je bio u Njemačkoj.
Piše: Vesna Bešić
U vrijeme kada muslimani širom svijeta dočekuju Ramazanski bajram, 95-godišnji Rasim Hodžić iz sela Kovanj kod Rogatice priča o postu, Bajramu nekada i sada, ali i običajima koji su uglavnom izgubljeni. Rasim i dan-danas posti svaki ramazan.
Post je prekidao, kako kaže, jedino kada je kao mladić na početku Drugog svjetskog rata uhapšen u Njemačkoj. Kaže da se nakon pada Njemačke pješice vratio u Bosnu.
Danas živi na relaciji Sarajevo – Kovanj. U Sarajevu je kod djece, ali im ne želi biti na teretu. Stoga, odlazi u svoje selo gdje radi na njivi i gdje želi i da umre. Kako kaže, najdraže mu je tamo iako nije isto nakon smrti supruge prije šest godina.
– Počeo postiti kao desetogodišnjak
Klanja svaki namaz u džamiji na Staroj Breci. O svome životu ima mnogo da priča jer je, kazuje, mnogo propatio, prošao kroz logore, preživio ratove, ali ga to nije slomilo. Postiti je počeo još kao desetogodišnjak. Nikada nije prekidao post, osim kad je bio u Njemačkoj. U logoru je proveo 37 mjeseci.
“Ne znam da li sam ’30. ili ’31. počeo postit’, a 1933. sam završio prvu hatmu”, ispričao je Rasim.
Govoreći o Bajramu nekada i sada, Rasim kaže da se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pri izlasku iz džamije odmah pucalo u znak slavlja i veselja.
“Odmah su bili teferići po četiri ili pet dana. Narod se veselio. Danas je izgubljeno mnogo od bajramskih običaja. Prije se strogo vodilo računa o bajramskim danima. Danas je šareno”, ispričao je Rasim.
Za Bajrame prije više od pet decenija, Rasim kaže da je u njegovoj kući bilo i po 24 osobe.
“To je bila veća porodica. Djed je imao desetoro djece, pet sinova i pet kćeri. A, njegova djeca su imala svoju djecu. Moja nena je bila zadužena za hranu. Ona i strina su pravile hranu. Nisu se mogle maknuti od šporeta”, prisjeća se Rasim.
U njegovom selu je svaka kuća imala više od šest članova porodice.
– Bajramski običaji danas su znatno drugačiji
“Danas je drugačije. To se promijenilo, jer je danas manje članova porodica. Nema običaja kao prije. Prije je bilo pravo veselje. Po četiri dana Bajrama se nije ništa radilo. Sva omladina je išla sa teferiča na teferič, iz sela u selo. Sada nema ništa od toga. Drugačiji su ljudi.”
Ističe da danas postoje stari i novi običaji Bajrama. Sjeća se i da su u njegovom selu bila dva mekteba i da su sva djeca imala obazu ići u mekteb: “Bilo je 60 djece iz sela. Svi smo učili Kur’an.”
Prema njegovim riječima, prije se radilo mnogo više.
“Niko nije radio državni posao. Unatoč tome život je bio lijep”, istakao je Rasim.
Rasim je imao četvero djece, dva sina su poginula, a ostalo mu je troje unučadi i četvero praunučadi.
Akos.ba
