Oni koji su odranije poznati policiji, postaju jednako poznati običnim građanima na ulici i to me plaši.

Piše: Nataša Gaon Grujić

Dobro se sjećam, bio je april, čak mislim 6. april 1992. godine. U Kolibi, tadašnjem mjestu dobrih koncerata i izlazaka, svirali su Partibrejkersi. Moj brat je imao petnaest, a ja dvadeset godina. Silno je želio da ide na taj koncert, koji je ujedno značio dobru šutku. Nećete vjerovati postoji definicija za šutku – to je način plesa uz alternativnu muziku.

Roditelji su nas pustili, a jedini uslov je bio da ne idemo sami. Zvala sam prijatelje i samo jedan je pristao, moj drug Švabo.  Koliba je bila poluprazna, moj brat je uživo u prostoru i dobroj šutki. To je, inače, bio posljednji koncert u onome što ćemo nazvati mir.

Grad je bio pust, izlazimo sa koncerta i već čujemo u daljini pucnjeve, nemamo mobilne telefone kao danas. Tramvaji ne rade. Švabo je predložio da spavamo kod njega. On je živio na Marijin Dvoru. Ipak, odlazimo kod tate. Djeca razvedenih roditelja, pod uslovom da su roditelji shvatili da su se razveli od bračnog druga, a ne od djece, imaju dvije kuće.

Kako smo pozdravljali policajce

Zašto vam ovo pišem? Ne da bih vratila svoja sjećanja na taj koncert, već zato što tek sada shvatam koliko su naši roditelji bili naivni, koliko su se vodili onim, barem se tada činilo, mišljenjem svih građana Sarajeva, da se rat može desiti svugdje, samo ne u Sarajevu. Njihova naivnost je bila do te mjere velika, da su svoju djecu 06. aprila 1992. pustili da odu na koncert. Nisu moji roditelji u svojoj naivnosti bili usamljeni, na koncertu je bio i moj drug Švabo i neki drugi mladi ljudi željni dobre muzike i šutke.

Rat je prošao. Puno toga se promijenilo. Bosna i Hercegovina je postala poželjna za nešto što se zove demokratizacija i reforma.

Kada sam bila djevojčica i kada bih na ulici srela policajca, iz poštovanja sam ga pozdravljala. Bili smo odgajani da poštujemo one koji nas čuvaju. Starije Sarajlije će se sjetiti švercera farmerki i probavanja istih u mračnom haustoru, malo niže od slastičarne Egipat, ali će se sjetiti i  kako su šverceri bježali kada bi se na ulici pojavio, dovoljno je bilo, samo jedan  policajac koji je u ruci vrtio pendrek. Policajci su bili opjevani u pjesmama – „Murga drot“, Zabranjeno pušenje, a danas, bez odobrenja, ne smiju niti zavrtjeti pendrek u ruci.

U Sarajevu se nižu pucnjave, sve gore od goreg. Pucnjave se dešavaju usred bijela dana, ne znam zašto, ali eto i ja pripadam onoj grupi ljudi koja misli da je noć pogodnija za pucnjavu. Vjerovatno zato što je manje ljudi na ulici, te je manja i mogućnost da strada slučajni prolaznik, dijete, majka, penzioner, amidža, stric.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Pucnji u Sarajevu