DuhovnostIslamske temeU Fokusu

Prvi korak ka rješenju problema jeste postati svjestan da on uopšte postoji!

Osnovna stanica, prije nego istinski krenemo.

Ušaškati se u problem, zaboravljajući da je on prisutan, veoma je opasna pojava za svakog od nas.

Danas ćemo iskreno sami sa sobom, jer o nekim temama najbolje je pričati s onim s kim provodimo najviše vremena, a nismo li to mi samo sebi, otkriti šta nam se to sve dešava dok klanjamo?!

Priznaše Allahovi robovi raznih životnih godina i iskustava, a i vjerskog staža i rekoše:

? Ponekad dok klanjam, razne misli mi okupiraju um. Allah da oprosti, ako se nečeg ne mogu prisjetiti, stajanjem na namaz, svo sjećanje se, ničim izazvano, vrati.

? Namaz rado i lahko obavljam, ali dok klanjam, ja u mislima isplaniram ili rezimiram čitav svoj dan, šta ću raditi, šta sam radio, s kim sam se dogovorio, šta ću danas jesti i piti i koliko posla ću završiti.

? Teško namaz obavljam. Jednostavno, kao da mi se desilo da sam izgubio smisao ili zaboravio zašto klanjam. Pokušavam se trznuti, pokušavam se vratiti na prvobitne postavke, ali jednostavno ne ide. Ne kolebam se, klanjat ću dok sam živ jer znam da je namaz osnovni ibadet od čijeg urednog obavljanja zavisi moj uspjeh na Ahiretu i zavisi primanje svih drugih mojih dobrih djela, ali moram priznati da duši sve teže i teže pada ova obaveza.

? Dok klanjam, pogled mi leti desno, lijevo, brojim šare na sedžadi, gledam onu fleku na laminatu i razmišljam: Bože šta mi bi da dva dana nisam prebrisala sobu, tačno se stidim same sebe. A zašto, kad su pravili ovu sedžadu, nisu poveli računa da izostave ove resice, jer se svaki dan osipaju i nestanu u ovom mom ionako čupavom tepihu. Uh! Samo li “preselamim”, odmah ću.

? Allahu, oprosti mi, ja jedva klanjam. Kao da se čitava Zemlja navalila na mene. Teško mi je. Plašim se da ću uskoro neki namaz izostaviti jer više ne mogu, a ne smijem nikome da kažem da mi se ovo događa, jer će mi svi okrenuti leđa i proglasiti me grješnikom ili otpadnikom.

? Kad klanjam, klanjam brzo, nemam jednostavno vremena. Možda zvuči kao da uveličavam, ali ne mogu da stignem i jedva uspijem i one tri četiri minute izdvojiti. Iskreno, nisam sigurna da li je bolje da ne klanjam ili da ovako klanjam.

? Klanjam redovno, trudim se koliko god mogu da sam srcem prisutna na namazu, ali niko mi neće povjerovati ako kažem da se dijete probudi baš tad kad stanem pred svog Gospodara. Ako nije dijete u pitanju, eto nekog drugog sa nekom potrebom, eto zvona na vratima, eto bilo čega, samo s ciljem da mi pobrka moj namaz. Je li moguće da baš sačekaju da započnem namaz?!

? Mene je stid ovo reći, ali ja više ne klanjam redovno. Nemam snage kao prije. Nemam hrabrosti potražiti pomoć i savjet, jer se danas ljudi tjeraju i sramote za mnogo manje stvari od ostavljanja namaza. Znam da propadam i znam da je ovdje moj kraj. Znam da ću skončati u Džehennemu, u Sekaru, tamo gdje skončaju ljudi koji nisu klanjali.

? Kad se sjetim svog namaza prije. Kao da je to bio život za sebe, u nekoj sasvim drugoj vanzemaljskoj dimenziji. Sve bih dala da se vrati na ono što je bio prije, ali, znaš, dunjaluk čini svoje, vidjećeš, čovjeku s godinama stižu razne promjene, poremete ga mnogobrojne okolnosti i nije više to-to.

Ako ste se našli i u jednoj od ovih situacija, vrijeme je za buđenje!

Ovo su sve situacije koje pogađaju vjernike, iako se o njima ne govori, jer se njima niko ne ponosi, ali znajte da ukoliko ste se našli u nečemu od ovih različitih gore spomenutih situacija i stanja, da se u tome našlo prije vas mnogo Allahovih robova, ali da za tu bolest postoji lijek.
Samo ako ga želiš, onako gorkog, progutati!

Ti, sad, u ovom trenutku, trebaš ako treba i udariti rukom o’sto’, ali nemoj jer je vjernik uvijek smiren, reći sebi:

“Gospodar moj mi, evo, daje priliku i znak da se trebam probuditi.”

Piše: Hanka Vlahovljak

#Imancipacija

Povezani članci