Prof. dr. Mujo Begić: “Tomašica je najveća masovna grobnica u Evropi nakon II svjetskog rata”

Ekshumacije iz zasigurno najveće masovne grobnice u Bosni i Hercegovini u prijedorskom selu Tomašica još traju. Već je sigurno da se radi o najvećoj grobnici u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Bio je ovo povod da razgovaramo s dr. Mujom Begićem, šefom područnog odjeljenja Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku Krajinu, stalno prisutnim na ekshumacijama. Dr. Begić je i stalni naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, te saradnik Instituta za istraživanje genocida u Kanadi.

Gospodine Begiću, povod našeg razgovora je masovna grobnica Tomašica. Čini se da ste pronašli najveću masovnu grobnicu u Bosni i Hercegovini? Dokle ste stigli s ekshumacijama i koliko je tijela do danas ekshumirano?

Po svojim gabaritima i po broju posmrtnih ostataka koji su dovezeni i bačeni u ovu grobnicu, masovna grobnica Tomašica, osim što je najveća grobnica u Bosni i Hercegovini, najveća je grobnica i na Balkanu, a vjerovatno i u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ono što smo ekshumirali do sada i ono što smo pronašli u sekundarnoj grobnici Jakarina Kosa, na koju je s ove lokacije odvezen jedan broj tijela, govori o tome da je na ovom mjestu bilo sakriveno više od 800 tijela. Do sada smo ekshumirali 427 slučajeva. Od toga 275 kompletnih posmrtnih ostataka žrtava. Radove smo započeli 3. septembra. Sudeći po dokumentaciji i pronađenoj uz tijela, te po dosadašnjim svjedočenjima, riječ je o civilima Bošnjacima i Hrvatima ubijenim na područjima mjesnih zajednica Čarakovo, Zecovi, Bišćani, Rizvanovići, Sredice, Kozarac, te o logorašima Keraterma.

Uz posljednje ekshumirano tijelo pronađen je i leš ubijenog psa. On je vjerovatno bio sa svojim vlasnikom te ubijen i doveden. Kod većine žrtava pronađen je i značajan broj ličnih dokumenata koji će pomoći pri identifikaciji. Riječ je o ličnim kartama, vozačkim i saobraćajnim dozvolama, pasošima, knjižicama dobrovoljnih davalaca krvi. Posebno mi je zanimljivo to što je uz velik broj ekshumiranih pronađen značajan broj potvrda koje je izdavao tzv. krizni štab u Prijedoru. Radi se o odobrenjima za kretanje na određenim relacijama od kuća žrtava ka Prijedoru i natrag, što govori o aparthejdu i izolaciji kojoj su ove žrtve bile izložene prije same likvidacije.

Uz neke su pronađene i uspomene?

Da, tako je. Pronađeni su satovi, ključevi, školska svjedočanstva, novac, hamajlije, ili, recimo, kod jednog i slika djevojke ili zaručnice. Pronađen je velik broj predmeta koji će svakako pomoći identifikaciji žrtava. Važno je napomenuti da je za Tomašicu vezan period ubijanja od kraja maja do početka augusta. U tom su periodu svakodnevno dovožena tijela na ovu lokaciju. Uočljivo je da tijela nisu skeletizirana već saponificirana (“Saponificirano masno tkivo je ljepljivo i sapunasto, sivobijele do smeđe boje, a nakon sušenja postaje čvrsto poput gipsa. Proces saponifikacije počinje od površine tijela te postepeno zahvata i unutrašnjost. Saponifikacija se obično događa tokom tri mjeseca i dugo uspijeva očuvati oblik tijela i organa…” Izvor: “Postmortalne promjene i procjena postmortem intervala”, E. Šatrović, L. Krkalić, T. Goletić, Z. Hadžiomerović). Posebno želim naglasiti da smo pronašli žrtve iz logora Keraterm koje su iz njega izvođene, tjerane da sakupljaju druga tijela, a zatim bile likvidirane nad samom grobnicom. O ovome nam govori ogroman broj pronađenih čahura, ali i prethodna svjedočenja o njihovom nastanku te dokumenti pronađeni uz žrtve.

Tomašica je dakle bila i prostor za egzekucije?

Upravo! Želim još naglasiti da je s ovog mjesta jedan dio tijela odvezen na lokaciju Jakarina Kosa. Za one koji su to radili treba koristiti novi termin “plačkaši grobnica”. Te žrtve su dvaput ubijene. Prvi put kod svojih kuća, a drugi put pljačkom i pokušajem uništavanja njihovih tijela. Nad ovim žrtvama je dvaput počinjen zločin, odnosno riječ je o zločinu u kontinuitetu. Interesiranje članova porodica za grobnicu je ogromno.

Vijest o Tomašici šokirala je mnoge. Očigledno je da je i srpska javnost iznenađena?

Tomašica predstavlja ogromnu nadu za porodice nestalih. Ovo ima svoje utemeljenje, jer će mnogi konačno saznati sudbinu svojih najmilijih. Njihovi najmiliji naći će konačni smiraj. Ja sam svakodnevno zasut pozivima sa svih strana svijeta, od Amerike do Australije, od Skandinavije do nas. To govori i o tome kolika je prijedorska katastrofa i tragedija i kolika je dimenzija genocida počinjenog u Prijedoru. Jer brojnima je oduzeto pravo i na povratak i početak novog života u Prijedoru. Teško da će se mnogi ikada vratiti u ovakvu sredinu.

Informacija o grobnici je, naime, dobijena od srpskog vojnika? Vidjeli smo da je Tomašicu posjetio i prijedorski načelnik Marko Pavić. Kao neko ko je duboko involviran u proces pronalaska nestalih, mislite li da postoji nada da će se desiti katarza u srpskom narodu i da će oni konačno prihvatiti činjenicu da se nesrbima u Prijedoru desilo veliko zlo? Ipak, informacija da je sprski vojnik dao informaciju budi nadu da će to učiniti i drugi i da će se doći do novih informacijama o ostalim grobnicama?

Mislim da će doći vrijeme kad će značajan broj ljudi biti spreman da se konačno suoči s prijedorskom prošlošću. Mi smo dobili informaciju upravo od srpskog vojnika koji je učestvovao u brojnim dešavanjima na području Prijedora. Treba napomenuti da nije bilo nikakvih zahtjeva od tog vojnika i da nismo dali nikakve protuusluge tom čovjeku. Jednostavno, uspjeli smo kod njega probuditi ljudsku dimenziju, probuditi savjest, a nakon toga sve je bilo lakše. Informacije o samom mjestu i o događajima bile su tako detaljno prenesene da nas je sve malo iznenadilo. Ovdje je, prije svega, u pitanju organizirani, planirani sistematski zločin, sistematska namjera izvršenja zločina i sistematska namjera prikrivanja zločina. U prilog tome govori i odabir lokacije na koju su dovezeni posmrtni ostaci žrtava i način na koji je 347. brigada generala Arsića vršila ispomoć i podršku prikrivanju.

U kasarni u Prijedoru djelovalo je sedam timova koji su konstantno pružali ispomoć. Period od maja do augusta tekao je tako što su na svaki poziv srpske policije te jedinice izlazile na teren i prikupljale tijela, koja su često morali prikupljati i preživjeli mještani, da bi nakon toga tijela predavali srpskim vojnicima koji bi ih odvozili dalje.

Posebno interesantno za ovu grobnicu jeste podsjetiti na jedan važan haški dokument. Riječ je o ratnom dnevniku Ratka Mladića u kojem se spominje sastanak u Prijedoru 1993. godine – a kojem su osim Mladića prisustvovali i general Subotić, Mile Matijević, načelnik policije i tzv. ratni načelnik Opštine Prijedor – na kojem se od vojske RS-a traži logistička pomoć u uklanjanju oko 5.000 tijela iz Tomašice. Taj broj tada je pretjerano uveličan, a vojska je odbila dati pomoć. No, srpske vlasti su od 1. do 15. jula 1993. godine same uspjele odavde premjestiti jedan njen dio. Mi smo na samoj lokaciji imali priliku da se uvjerimo u stepen komadanja i skrnavljenja posmrtnih ostataka žrtava, devastaciju i konačno pokušaj uništavanja eksplozijom. Ovo je jedinstven primjer u kojem je korišten eksploziv kao sredstvo za pokušaj masovnog uništavanja posmrtnih ostataka.

Proces ekshumacija narednih će dana biti nastavljen. Kakva su očekivanja? Očekujete li da ćete na toj lokaciji pronaći dodatna tijela, s obzirom na to da se velik broj ljudi iz Prijedora i dalje vodi nestalim?

Informacije koje imamo govore da bismo morali pronaći još jedan značajan broj žrtava. Mi smo započeli iskopavanja na jednom dijelu grobnice u kojem smo već pronašli posmrtne ostatke. Nastavljamo s radom i postoje naznake da je primarno zemljište pomjerano, što nam daje nadu da se tu nalazi još tijela. Ono što bismo trebali pronaći jesu tijela dovezena nakon masakra u Čarakovu, Zecovima i Kozarcu.

Ekshumacije traju od 3. septembra, a postoje indicije da Tužilaštvo i Sud BiH ne pokazuju interesiranje za pronalazak grobnice. Na njoj se svakodnevno mogu sresti članovi porodica i predstavnici političkih subjekata, te vjerski službenici. Međutim, predstavnika Suda i Tužilaštva BiH nema. Zašto šuti Tušilaštvo?

Neshvatljivo je da nema postupajućeg tužitelja Tužilaštva za ratne zločine na ovom predmetu, neshvatljivo je da nema šefice Odjela za ratne zločine, neshvatljivo je, prije svega, to što se, osim činjenice da mogu dobiti ogroman broj informacija, mogu uvjeriti i u dimenzije zločina, od porodica žrtava mogu dobiti korisne informacije. Ja to jednostavno ne mogu shvatiti i za takvo što nema opravdanja! Nedopustivo je da je otvorena i da se ekshumira najveća grobnica u državi Bosni i Hercegovini, koja je nastala činjenjem krivičnog djela ratnog zločina, i da nema postupajućeg tužitelja barem jednom posjetom, a kamoli prisustvom svaki dan.

Tekst u cjelosti možete pročitati na portalu Novog vremena: