Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Prisjećanje na prestupni februar 1992. godine

Prisjećanje na prestupni februar 1992. godine

Na svom Facebook profilu Tarik Đođić se prisjetio predreferendumske atmosfere iz 1992. godine i dana koji su suljedili, uporedivši sadašnjom zbiljmo Bosne i Hercegovine.

Dragi Predsjedniče,

Povod ovom mom pismenu prestupna je godina. Svaka četvrta je takva, ima 366, a februar u njoj 29 dana. Jednog takvog prestupnog februara, prije šest prestupnih godina, 24 godine ukupno, 1992, građani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pozvani su na referendum, da odgovore na pitanje: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.

Dvije trećine građana su tog prestupnog dana, koji prestupni februar i prestupnu godinu razlikuje od običnog februara i obične, neprestupne godine, kao i sljedećeg dana, prvog marta, izašli na referendumska mjesta i glasali za suverenost i nezavisnost jedine nam domovine, Bosne i Hercegovine. Ne može biti domovina, ako nije jedina i ako ima rezervu.

Uslijedile su teške godine. Nije se svima sviđala nezavisnost domovine. Do naredne prestupne godine, Republika Bosna i Hercegovina i njeni građani bili su izloženi teroru, agresiji, genocidu, logorima, nepravdi. Stotine hiljada su ubijene, a milioni bili prisiljeni napustiti domove. Ali, Bosna i Hercegovina se branila, i hvala Bogu, odbranila. U Dejtonu je domovina izgubila još jednu riječ u svome imenu, Republika, ostala je Bosna i Hercegovina. Dovoljno, jer to što je ostalo i jeste suština.

Ne pišem ovo pismeno, dragi Predsjedniče, zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Prošlost je samo podsjećanje i zalog, ali ne može biti isprika. Dozvolite mi zato da napišem nekoliko riječi o sadašnjosti.

Sadašnjost nam je, Predsjedniče, siva i turobna. Imamo suverenu i nezavisnu, odbranjenu, Bosnu i Hercegovinu. Imamo granice, imamo neku vojsku, poreze, policiju koja hapsi na cijeloj teritoriji. Imamo zakone. Imamo sve što bi državu trebalo činiti državom. Narodi su ravnopravni, do nerazuma. Dušmani nisu odustali, ali im je Allah silu uskino i dao im da se sobom bave. Nisu jaki kao one davne, teške prestupne. Imamo, što bi rekli, dobre pretpostavke. Najveća stranka u Bošnjaka još uvijek nosi isto ime i danas je na njenom čelu isto prezime. Ali ta stranka i naša zemlja su teško oboljeli: od nepravde i nepoštenja.

Neki dan sam čuo da su se predstavnici stranaka u jednom malom bosanskom gradu okupili da raspodijele radna mjesta u samoposluzi koja se tek treba otvoriti. Pa zaključili da tri od pet kasirki, jedan poslovođa, jedan magacioner i dva pomoćna radnika pripadaju jednoj stranci, a ostali, i povrh toga konobar u kafani uz samoposlugu, onoj drugoj stranci.

Kad dobiju to nešto glasova na anketi koju zovemo izborima, stranački nam prvaci zaborave da su birani da budu sluge narodu, a ne njegovi gospodari. Još više, oni se ponašaju kao da su izabrani da budu gazde svih života i svega živog. Zdrav razum, vjera, moral, poštenje, zakoni, postanu im teret. Svemu su nadili cijenu. Radnom mjestu, zdravlju, slobodi, tenderu, diplomi. Rodbini se ne naplaćuje ili se naplati manje. Nepotizam. Jedan se hvalio kako je sve mogao ukrasti, samo je diplomu morao kupiti. Pa sad diplomu drži zajedno sa stranačkom knjižicom, to mu dvoje najdraže.

Neki ljudi kažu da ako većina naroda u nekoj državi zaključi da ne vrijedi živjeti pošteno, ta država nije duga vijeka. A ja se bojim da ljudi zaključuju, moj Predsjedniče.

Ove prestupne, dragi Predsjedniče, ja ću Dan nezavisnosti moje jedine države slaviti dva dana, 29. februara i prvog marta. Druge domovine nemam, ne mogu i ne želim imati. Imam pravo na samo jedan slobodan praznični dan, ali ću uzeti jedan od godišnjeg, pa proučiti Fatihu ili na drugi način odati počast onima koji su za ovu državu, ali ne i za ovo što sada imamo, dali najvrijednije što su imali. I nadati se da ćemo do iduće prestupne barem početi borbu protiv mita, korupcije, sukoba interesa, nepotizma, strančarenja, lopovluka, koji nam u temelje udaraju.
Prestupne 1992, dragi moj Predsjedniče, krenuli smo za idealima i idejom. I ove prestupne, 2016, ima nas koji smo zadržali ideale i ideju i spremni smo krenuti za njima. Samo treba neko, bez ijednog oraha u džepu, da nas povede. Nije rat, ali jeste borba.
Pa, bujrum, dragi Predsjedniče, jer ja druge nemam!

Piše: Tarik Đođić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top