Borba porodice Karamehmedović kod Srebrenice: Djevojčica Kenana samo želi da ima djetinjstvo kao i njeni vršnjaci
Na putu Kenane Karamehmedović do oporavka je mnogo poteškoća i prepreka. Zajedno sa svojom porodicom, pokušava da ih prevaziđe. Ključno pitanje koje se postavlja, jeste zašto društvo gleda drugačije na Kenanu? Zašto je druga djeca ne prihvataju? Ona nije drugačija, ista je kao i svako drugo dijete.
Kenanu smo zatekli u njenom selu, kako se igra sa mačkama i jagnjetom, još uvijek je imala isti onaj osmijeh koji mnogo više govori od svake riječi, riječi koje Kenan tek uči da govori.
AA je javnost upoznala sa Karamehmedovićima prvi put u januaru ove godine. Nakon pisanja o svim problemima sa kojim se ova porodica susreće u selo Urisići je počela da stiže pomoć. Građani BiH su se zainteresovali i počeli da zovu Kadriju, Kenaninog oca.
“Mnogo ljudi je zvalo, interesuju se pitaju da pomognu. Neki su došli ovdje donijeli pomoć, koliko su mogli. Dolazili su iz jedne arapske organizacije i nešto nam pomogli. Ima mnogo ljudi koji se interesuju da pomognu, ali to sve ostane na pozivima. Pomažu komšije, uvijek ima dobrih ljudi“, počinje priču Kadrija Karamehmedović.
– Uz vlastiti automobil je nešto lakše, ali i dalje teško –
U porodici Karamehmedović niko nije zaposlen, žive od dječijeg dodatka i ako otac Kadrija zaradi nešto kao nadničar.
“Teško je, imamo problema. Nemamo nikakva primanja, a moram tri puta nedeljno da je vodim u Srebrenicu. Vidjeli ste kakav je put, pola dužine je makadam. Ja i da hoću da radim negdje, ne mogu, jer moram stalno da vodim Kenanu kod doktora“, nastavlja Kadrija.
U januaru porodica Karamhemdović nije imala nikakvo vozilo, a na nagovor i uz pomoć dobrih ljudi, Kadrija je kupio stari golf 2 i sada je transport u Srebrenicu dosta lakši. Urisići nemaju autobusku liniju i odlazak prije kupovine automobila je bio svaki put težak.
“Skupio sam nekako 300 KM i kupio auto. Morao sam. Do sada smo gledali ko će da nas poveze ili smo išli pješice dok neko ne naiđe. Sada se nekako snalazim za gorivo i eto malo je lakše. Zimi ne znam kako ću, vidjeli ste da je put katastrofa i da je skoro i sada jedva prohodan“, dodaje Kadrija.
Pored svih problema sa kojima se Karamehmedovići susreću, oni ne gube nadu i vjeruju da će na kraju sve biti dobro.
“Dobro je ima napretka. Uči da govori, sada zna da kaže: mama, baba, neka slova, uči brzalice “eci- peci- pec“, zove svoju rodicu Ajla. Da će Bog da sve bude dobro“, kaže Jasna Karamehmedović, Kenanina majka.
Pored pozitivnih stvari koje se u posljednje vrijeme dešavaju u kući Karamehmedovića, još uvijek ima mnogo problema i poteškoća. Kada se zanemare finansijski problemi, problemi sa prevozom i svi oni problemi koji stoje na putu Kenaninog oporavka, najveći problem predstavlja socijalna inkluzija Kenane. Kenana nema drugare, djeca iz sela je zaobilaze, ne žele da provode vrijeme sa njom.
“Djeca neće da se druže sa mojom Kenanom. Budu pet – deset minuta sa njom i odlaze. Ni moj sin neće da se druži s njom, malo se igraju i on bježi od nje. Ne znam šta ću da radim, kako da i ona ima isto djetinjstvo kao i svi drugi“, postavlja kompleksno pitanje Kadrija Karamehmedović.
– Porodica nema novaca za specijaliziranu školu –
Kenana sada ima pet godina, a sljedeće godine bi trebalo da krene u školu. Tempom kojim se sada odvija Kenanin oporavak, ona neće biti spremna da pohađa nastavu kao i druga djeca.
“Trebala bi sljedeće godine da krene u školu, ali ona neće moći, neće biti spremna. Ona tek sada uči da govori neke riječi, ali neće moći sve da stigne za godinu dana. U Tuzli postoji škola koju bi ona mogla da pohađa, ali ja nemam sredstva da to priuštim. To je skupo, a odakle meni novac? Ne mogu ni kuću samu da ostavim, nekad ni Kenanina majka ne zna šta ona želi da objasni, a ne neko drugi. U običnu školu neće moći da ide, nije spremna, a ni druga djeca je neće prihvatiti ovakvu. Neće niko htjeti da sjedne s njom u klupu, kao što je sada zaobilaze druga djeca. Ne znam kakva će njena budućnost biti onda“, priča Kadrija Karamehemdović.
Na putu Kenane Karamehmedović do oporavka je mnogo poteškoća i prepreka. Zajedno sa svojom porodicom, pokušava da ih prevaziđe. Ključno pitanje koje se postavlja, jeste zašto društvo gleda drugačije na Kenanu? Zašto je druga djeca ne prihvataju? Ona nije drugačija, ista je kao i svako drugo dijete.
Kenana svoje djetinjstvo provodi usamljena, igrajući se sa životinjama i starim igračkama, ali je ipak vesela i nasmijana. Njeno ponašanje odaje toplinu i nekad jedan osmijeh znači mnogo više od svake riječi. Kenana osmijeha ima mnogo koji ulivaju nadu i optimizam da će njen život ići mnogo boljim smjerom od onog koji su joj sredina i društvo u kom živi odredili.
Akos.ba
