Prikaz knjige ‘Kriza islamske civilizacije autora Ali A. Allawija

Knjiga je izvanredan pregled za svakog ko želi razumijeti šta se trenutno dešava sa muslimanskim svijetom (Arapsko buđenje). Autor nastoji odgovoriti koji su to parametri i stanje krize u kojoj se danas nalazi Islamska civilizacija, ima li iz nje izlaza, koji je i, konačno, da li je ovo “posljednja” kriza islama kao civilizacije uopće?

Odlomak iz predgovora:

Značajne krize su pogodile islamski svijet u posljednjih četvrt stoljeća: Iranska revolucija, Iransko-irački rat, invazija na Afganistan, opsada bosanskih muslimana, sektaški nemiri u Indiji, građanski ratovi u Sudanu i Alžiru, Drugi zaljevski rat, uspon Talibana, erupcija globalnog terorizma povezanog sa radikalnim političkim islamom, te invazija na Irak i sektaški pokolji koje je ona pokrenula. Sve ovo je zahtjevalo angažman i akciju, bez ikakve sumnje, i one su ravnotežu okrenule ka političkoj areni. Kako sam postajao sve više involviran u ove krize u svojim pisanjima, govorima a potom i u direktnoj političkoj akciji, uvidio sam da je samo jedan mali broj muslimana s kojima sam se sreo u političkoj areni mogao se pozivati i apelovati na duhovne ili etičke aspekte islama. Poglavito, islamisti se nisu ponašali ništa drugačije od ostalih, a često i gore, kako su im se izgledi za dobijanje vlasti poboljšavali u jednom broju zemalja, uključujući Irak. Islam kojeg sam ja iskusio sve više i više je bio lišen svakog dubljeg etičkog sadržaja i bio je u potpunoj suprotnosti s mojim razumijevanjem njegove vlastite baštine. Ovim ne govorim da je zabrinutost velike većine muslimana njihovim vanjskim stanjem bila ni na koji način pokuđena stvar. Međutim, to je bilo nedovoljno, jer je krize s kojima se islam suočavao uokvirivalo uglavnom u kontekst političkih, društvenih ili pravnih aspekata religije. Moralno obrazovanje muslimana kao pojedinaca bila je u potpunosti drugačija stvar koja se nije miješala sa preokupacijama lidera muslimanskog svijeta, bilo da se radilo o onima na vlasti ili u opoziciji, u muslimanskim zemljama ili u sve brojnijim dijasporama na Zapadu. Muslimani možda jesu bili preokupirani opsegom stvarnih ili zamišljenih nesreća koje su ih zadesile, ali ovo ih nije trebalo sprječavati da sami stanu pred ogledalo. Ono što bi to ogledalo pokazalo bilo bi jedno iščezavajuće stanje njihovog vlastitog civilizacijskog usmjerenja i sve očitija ravnodušnost prema, i često napuštanje, temeljnih etičkih i duhovnih osnova vjere.

Ovo sam iskusio iz prve ruke u sukobima i ratovima koji su preplavili muslimane i muslimanski svijet u zadnjih trideset godina. Podjele unutar i između muslimana su se najednom počele manifestirati kroz nevjerovatne izljeve nasilja. Sektaške, etničke i rasne mržnje kontinuirano su nadvladavale ideale islamskog jedinstva. Iransko-irački rat i međusobno ratovanje koje je uslijedilo nakon povlačenja Sovijeta iz Afganistana bili su samo jedan od takvih primjera. Međutim, tek u post-Saddamovskom Iraku sam mogao vidjeti koliko duboko se u politički i društveni život kriza uvukla. Krvničko nasilje pokrenuto od strane radikalno nastrojenih islamista bilo je popraćeno mučnim teoretsko-pravnim «opravdanjima». Ona su bila prihvaćena od strane velikog broja muslimana širom svijeta, a ona su legitimizirala nasumični pokolj nevinih civila. Uzvratni teror koji je uslijedio kao posljedica ovih djela uglavnom je bio izvođen od strane ši’ijskih milicija i uglavnom je bio neobuzdan u svom odabiru žrtava. Stotine hiljada Iračana su ubijeni, milioni raseljeni ili protjerani, a zemlja je zapala u haos i sukob.

Ovaj grozni posao obavljan je uglavnom od strane ljudi koji su tvrdili da imaju islamsku motivaciju za svoja djela. Politički islamisti svih tipova i kategorija odbacivali su svoje cjelokupne ideologije – za koje su mnogi od njihovih militanata dali svoje živote – u nečasnoj žurbi, dok su se otimali za politički položaj u novom poretku. Niti jednom tokom svojih tri godine ograničenog mandata u iračkoj vladi nisam doživio jedan slučaj da je neka bivša islamistička stranka, sada u vlasti, promovirala ili se zalagala za neku islamsku stvar koju je ranije isticala u svojim manifestima. Etički standardi nositelja javnih funkcija pali su na užasavajuće niske i jadne grane. Opsesivni nagon za ličnom materijalnom dobiti na račun javnog troška obuzeo je umove velikog procenta ljudi pripadnika političke klase i pothranjivao je vanredno visoke stepene korupcije. Bio je to tužan i obeshrabrujući spektakl. Muslimani u cjelini su izgledali kao da su sebi presjekli veze sa vrelima islamske etike. Ja sam ustvari sumnjao u to dobrano prije povratka u Irak, međutim u Iraku sam otpočeo razmišljati o toj stvari sustavno. Ova knjiga je rezultat tog truda. Ona je pokušaj jedne osobe da razumije faktore koji stoje u pozadini opadanja duha islama, te onoga šta budućnost nosi ako se ovaj proces ne zaustavi ili mu se ne promjeni pravac.

Kada su mi moji izdavači prvi put iznijeli ideju da napišem jednu tematsku knjigu o islamu, bio sam prilično nerad za taj korak. Police knjižara već su škripale od nabrzinu napisanih djela o islamu. Ona su uglavnom imala za cilj da zadovolje ogromnu javnu potržanju za upoznavanjem sa i objašnjenjem fenomenalnog uspona nasilnog političkog islama i njegovog utjecaja na moderni svijet. Nakon decenija ravnodušnosti, kada su se za islam jedino interesirali akademski stručnjaci, diplomati, putnici i nekolicina konvertita, islam je ponovno briznuo i provalio u zapadnu svijest. Islam se smatrao jednom smrtno ranjenom civilizacijom, civilizacijom koja se nije u stanju prilagoditi modernosti i koja se stoga može jedino predati sudbini marginalizacije i konačnog nestanka. Međutim, eksplozivni preporod vjere je zahvatio islamski svijet i sada se preliva van njegovih granica. U javnom mnijenju ova nepoznata manifestacija islama sve više se povezuje sa nasiljem, revolucijom, nestabilnošću i ratom. Ovo povezivanje se još više pojačalo nakon spektakularnh dijela masovnog ubistva i terora koja su učinjena u New Yorku i Washingtonu 9/11, te kasnije u Madridu i Londonu. Ona su uglavnom fakturisana, svjesno ili ne, islamu.

Nije da sam se ustručavao od pisanja knjige o političkom islamu zbog činjenice da je ta oblast već bila pretrpana takvim djelima. Tačnije, unatoč njegovoj zastupljenosti u proračunima kreatora politike i u javnoj imaginaciji, politički islam je samo jedan od aspekata sveukupnog problema islama u modernom svijetu. Po mom mišljenju, politički islam je neka vrsta manifestacije oboljenja prije nego što je to samo oboljenje. Činjenica da je on dobio lavlju porciju pozornosti ne čini automatski njegove vođe i ideologe posrednicima samog islama. Ono što je mene zanimalo jeste da otkrijem dublje korijene krize i, osobito, da saznam da li je očigledno neslaganje islama sa modernim svijetom svojstveno njemu samom kao religiji ili je to zbog nekih drugih faktora – uključujući propadanje njegovih određujućih i vitalnih snaga.

Odlučio sam se na pisanje ove knjige s ciljem da odgovorim na tri osnovna pitanja. Prvo, može li se uopće više govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji ili se je islam nepovratno razbio u labavo povezane kulturološke, nacionalne i etničke jedinice? Drugo, da li je jedna specifično islamska civilizacija periodična ili povratna mogućnost, ili je, kao što će kritičari i skeptici ustvrditi, zauvijek izgubljena? Treće, pod kojim uvjetima se civilizacijsko prisustvo islama može vratiti u moderni svijet? Pa ipak, iznad svih ovih briga stoji jedno fundamentalno pitanje, koje je središnje kako islamu tako i drugim svjetskim religijama: može li jedno moderno društvo, sa svim svojim kompleksnostima, institucijama i napetostima, biti izgrađeno na viziji božanskog?

Islam je iskovao civilizaciju koja je bila jedinstvena i lahko prepoznatljiva čak i kada je prelazila granice rase, plemena, jezika i geografije. Njegova društva su bila napajana duhom koji je dao jednu karakterističnu boju njihovim institucijama, politici, zakonima, umjetnosti i arhitekturi, književnosti, nauci i učenosti. U njegovom središtu bio je čin pokornosti – doslovno značenje riječi ‘islam’ – božanskoj zbilji iz koje su sve manifestacije njegove civilizacije u konačnici potekle. Ovaj ideal je ostao netaknut od samog nastanka te religije, a u posljednjim analizama on se sagledava kao bastion koji je do sada stajao kao prepreka za stapanje islama u modernost. Taj transcendentni ideal ostao je konstantan širom različitih kulturnih tradicija koje tvore svijet islama. Ovo se često propustilo primjetiti: činjenica o unutarnjoj raznolikosti muslimana zasjenila je nihovo jedinstvo. Knjiga se stoga dotiče ispitivanja mogućnosti preživljavanja i kontinuiteta ovog ideala suočenog sa monumentalnim izazovima koje su potakli modernost i globalizacija. U tom smislu, moja knjiga nije o političkim, ili pak religijskim, dimenzijama islama. Ona se više interesira da li muslimani mogu ostati predani ovom transcendentnom idealu i na koji način će ta predanost utjecati na njihovo postupanje na individualnom i društvenom nivou. 

POGLAVLJA: 

Osovine islamske civilizacije; 

Rastakanje tkiva; 

Raskid sa prošlošću; 

Kontra-revolt islama; 

Razbijanje iluzija o svijetu; 

Reformacije islama; 

Teritorija i moć; 

Kako do islamske države? 

Ljudska prava i ljudske obaveze; 

Bogatstvo i siromaštvo; 

Opadanje kreativnosti i Posljednja kriza – su poglavlja ove izuzetne knjige koja je dobila Washington Book Prize 2011 godine.

Tvrdi uzev

Izdavač: Dobra knjiga Sarajevo 2012.

Knjigu možete naručiti na e-mail kupiknjigu@live.com cijena 35KM

Akos.bA