Priče za djecu: Ne reci roditeljima ni: “uh”!

Falih je dozivao:
“Muhennede, Muhennede, gdje si? Ostavio si goste same!” Muhenned uđe u sobu i reče:
“Oprostite mi, spremao sam vam čaj. Znate da ja nemam nikoga osim mamu, a ona nema snage za tako što.”
Madžid:
“Nema te svo ovo vrijeme, a onda nam doneseš samo čaj! Gdje su orasi i bademi? Gdje je voce? Gdje je. ..
Muhenned:
“Sve će stići u svoje vrijeme, nemojte biti nestrpljivi!” Muhenned izađe iz sobe te ga zaustavi njegova mama i reče mu:
“Sine, ja sam ti zabranila da se družiš sa ovim lošim društvom, ali ti…”
Muhenned:
“Znam, ali oni su moji prijatelji …, da li treba da ih otjeram zbog tebe?” Mama:
‘‘Mi izražavamo dobrodošlicu svakom odgojenom gostu ali ovi…, oni koriste tvoju dobrotu!” Muhenned:
“Molim te mama, ne miješaj se u moje privatne stvari, ja sam slobodan čovjek!”
Iz unutrašnjosti doprije Falihov glas: “Muhennede, donesi nam karte! Hoćemo nove karte!” Mama reče Muhennedu:
“Sine, jesi li sad vidio kakvi su? Sve što zaradiš tokom sedmice potrošiš na njih u jednoj noći!” Muhenned odgovori povišenim glasom:
“Da li sam ja to tebi nešto uskratio? Ti me izbacuješ iz ravnoteže tim svojim govorom:
Ne druži se s njima, ne puši, ne troši! Prestani više s time, rekao sam ti stotinu puta da ušutiš jer nemam potrebe za tvojim savjetima!”
Muhennedova mama ne odgovori ništa na ove sinove riječi, ali dvije tople suze skotrljaše se niz njene obraze. Ona obrisa oči i ode u svoju sobu. Muhenned uđe kod gostiju, noseći tacnu sa kolačima i reče:
“Dobrodošli prijatelji, činite mi čast vašim dolaskom! Izvolite i jedite ove lijepe kolače!” Madžid reče:
“Tako mi Allaha, kolači prijaju tek nakon večere. Ili nije tako?”
Falih mu odgovori:
“Tako mi Allaha, istinu si kazao! Ali, šta bi nam prijalo?”
Madžid:
“Šta mislite o posudi fula i tanjiru humusa (ful i humus su vrsta arapske hrane) kojeg pravi moj otac Velid?”
Muhenned:
“Nekoliko trenutaka i to će biti pred vama!”
Ujutro sljedećeg dana Muhenned prespava i zakasni na posao, jer su sijelili do kasno u noć. Mama mu reče:
“Sine, nemamo nimalo hljeba!” Muhenned:
“Uh, šta tražiš! Vidiš da sam zakasnio a počinješ sa nekim zahtjevima!”
Mama:
“Tvoji prijatelji ti nisu ostavili ni komad hljeba da doručkuješ!” Muhenned reče sa velikom žestinom:
“Tvoji prijatelji, tvoji prijatelji, ugasi tu traku starice! Kada bi se sutra sručila kuća na naše glave po tebi bi opet bili krivi moji prijatelji, zar ne! Počela si da izmišljaš!”
Mama:
“Sine, nemaš pravo da tako sa mnom razgovaraš, ja sam ti mama!”
Muhenned:“Ti si mi mama jer si me rodila i ništa više, ali nisi policajac ili stražar!”
Mama:
“Ja ti želim samo dobro!”
Muhenned:
“Dobro za mene je da me ostaviš na miru, zar ne shvataš!” Oh, dosadio mi je život sa tobom, ostavi me na miru i moje stvari, starice, zar ne shvataš?”
Srce Muhennedove majke je pucalo od bola zbog njenog sina, ali nije nikada uputila dovu protiv njega. Međutim, Allah sve vidi i zna…
Vrijeme je prolazilo… Umrije Muhennedova majka i ne prođe ni nekoliko mjeseci nakon njene smrti a Muhenned se oženi.
Prošle su godine i bolest zavlada Muhennedom i prikova ga za kuću. Imao je sina koji mu je govorio:
“Ti nisi otac kao ostali! Ne izvodiš me u park niti me vodiš u posjetu. Dosadilo mi je da te gledam u postelji i dan i noć… Uh, bilo bi bolje da nisi ni rađao djecu, ti nepokretni čovječe! Šta više, bilo bi bolje da se nisi ni ženio! Počeo sam priželjkivati da umreš! Da, zamrzio sam i tebe i ovu kuću! Odvratan je ovaj život sa tobom!”
Muhenned ne progovori niti jednu riječ, a njegove oči se raširiše od straha govoreći sam sebi:
“Da li je ovo Allahova kazna na dunjaluku prije Ahireta?”
 

Iz knjige: “Poučne priče Biseri arapsko – islamske tradicije”

Izbor i prijevod: Ahmed Džinović

Recezent: hfz. mr. Dževad Hrvačić

Izdavač: MIZ Sanski Most 2004. 

Akos.bA