Nakon što je konvertovala u islam dan prije mjeseca posta, Theresa Corbin se prisjeća kako je sve stvari oko posta morala sama da shvati. “Eš-hedu la ilahe ilallah, ve eš-hedu Muhammed resulullah”, izgovorila sam prvi put na večer 16. novembra 2001. godine. Bila je to noć u kojoj je počinjao mjesec ramazan te godine.”O da! Nastupa ramazan i sutra bi trebala postiti “, kazala mi je osoba pred kojom sam izgovorila šehadet.
“Whaaa …” činimi se da je bio moj odgovor, jer ne mogu sad sjetiti šta se sve desilo nakon što me je uhvatila panika. Kada pogledam sa ove vremenske distance, mislim da to nije bilo uredu niti je dobar savijet reći nekome, ko je tek prihvatio islam, da treba postiti. Poslaniku, a.s., i ashabima post je propisan kao obaveza tek nakon 14 godina od prve objave.
Ali za mene je to bilo kao igra i htjela sam dati najbolje što mogu od sebe. Bez znanja u pogledu: kada, šta i kako se određene stvari rade, upala sam kao žaba u vruću vodu. Sada kada pogledam i “greške” koje sam napravila izgledaju mi smiješne. No, za nekoga ko je znao vrlo malo o svojoj novoj vjeri, a još manje ili gotovo ništa o postu tokom cijelog dana, to je prilično velika stvar. I osjećala sam se kao dijete koje se izgubilo u šumi.
1. Propustala iftar
Tog prvog dana posta nisam imala pojma o tome kako sunce i zemlja funkcioniraju, pa sam promašila iftar nekih sahat vremena. Znala sam da ne mogu jesti sve dok sunce ne bude zašlo, pa sam gledala kroz prozor da li je pao mrak. Kao da je potrajlo vječnost dok nisam dočekla da se smrači, pa mi je prošlo iftarsko vrijeme.
Nisam imala pojma o tome da je zalazak onda kada se sunce spusti ispod horizonta. Niti sam znala da čak i kada sunce zađe, još uvijek ima svijetla napolju, te sam postila sat vremena duže nego što sam trebala – možda neki bonus bodovi za trud?
2. Propustala sehur
S druge strane kada je u pitanju kraj noći i početak dana, nisam bila sigurna kada je zora. Sada ćete možda pomisliti kako sam čekala dok se sasvim ne razdani. Ali griješite. Moje ne poznavanje toga do kad mogu jesti, dovelo me do toga da preskočim sehur.
3. Teška hrana na iftaru
Nakon što mi je jedna sestra postepno rasčistila konfuziju, počela sam da postim u onoj pravoj vremenskoj dužini. Ali, s obzirom da nisam imala znanja o ispravnom načinu prehrane tokom ramazana, obično bi napunila želudac sa puno nezdrave i neprirodne hrane za kojom je moje tijelo čeznulo tokom posta.
Sa stomakom napučenim sa namirnicama koje nemaju snagu, ranije sam gladnila i dugo se osjećala slabo. Nekoliko dana takve prakse naučilo me lekciji o hranjivim tvarima, kako one utiču na tijelo i kako nedostatak njih čini tijelo slabim.
4. Ne konzumiranje dovoljnih količina vode
Uprkos svemu što mi se dešavalo, u vrlo kratkom vremenu sam naučila dosta toga o ramazanu i postu, te sam se osjećala prilično ponosno. Sve do tad, počela sam primjećivati fizičke promjene na mome licu. Oči su mi bile utonule, a oko njih se stvorila ljubičasta nijansa tako da sam izgledala kao da sam se pridružila nekakvom ramazanskom klubu boraca. Osjećala sam nedostatak sna, sve dok moje usne nisu počele pucati i krvariti. Bila sam uznemirena zbog toga što sam drugačije izgledala onda kada sam postila, te sam se počela sikirati za moje zdravlje.
Nakon što sam porazgovarala sa jednom sestrom o mojim problemima, ona me pitala šta sam to jela u periodu između iftara i sehura. Otvoreno mi je rekla: “Ti si dehidrirala. Pij više vode.” To je tako jednostavno. Nisam imala pojma da će me kofein kojeg godinama uzimam, a sad još više u periodu nakon posta i da mi je upravo on otežavao post.
Nisam imala pojma koliko je voda bitna. Mislila sam da mogu bez nje samo zato što sam u organizam unosila neku vrstu tekućine i skoro da sam “smrtno” bila u krivu.
5. Nisam znala da će mi biti lakše
S vremenom i ispravnom ishranom, stanje se popravljalo i stvari su išle na bolje. Za one koji su odrasli u porodicama u kojima se post uvijek prakticirao, kada stasaju u odraslu dob to nije tako teško. Ali za nekoga ko nikada nije postio niti jedan dan u svom životu, post je težak. Čak ni ekstremna dijeta koju sam praktikovala kada sam bila cura, nije me mogla za takvo nešto pripremiti.
Mislila sam da to samo moje tijelo reagira na post i da će tako biti svaki ramazana. Bila je to mračna misao s kojom sam se borila. Ali, kako su dani i sedmice prolazile, moje tijelo se počelo navikavati na visini zadatka, baš kao da sam trenirala i pripremala se za to od djetinjstva. Za neke osobe koje su konvertovale može potrajati nekoliko godina da se naviknu na ramazan i post. Još je mnogo toga što trebam naučiti o fizičkim aspektima posta. Ali, teorija često može biti veliki kamen spoticanja za one koji nisu upoznati s praksom.
Moj savjet onima koji pokušavaju bio bi da to rade polako i opraste sebi kada to ne urade kako treba. Uostalom, vjera se ne može naučiti za jedan dan.
Autor: Theresa Corbin
Izvor. Islamonline.net
Za Ako.ba preveo Fahrudin Vojić
