Presude međunarodnih sudova o učešću Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini

Iako je prošlo 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, osnovni pojmovi o ratu nisu ni ugrubo razjašnjeni. U javnosti često možemo čuti da je „na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija“, ali ćemo rijetko čuti šta navedenu tezu, izuzev našeg (kolektivnog) iskustva, čini legitimnom. Tek poneko će pojasniti da je istina o agresiji dokazana u presudama međunarodnih sudova, ali po pravilu se ne govori o kojim je to presudama riječ.

Jedina presuda koja je proteklih godina dobila ogroman publicitet, u kontekstu dokazivanja agresije, jeste ona u predmetu Prlić i drugi. Rat je u njoj okarakterisan kao međunarodni sukob između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i ona služi kao konačni argument, kada govorimo o jednoj dimenziji rata, van šireg konteksta. Međutim, kada vršimo opću karakterizaciju rata, odnosno definišemo sveukupni sukob „sve tri strane“, onda presuda u predmetu Prlić i drugi prestaje biti dobar argument.

Naime, kada bismo rekli da je rat u Bosni i Hercegovini bio agresija, te da to dokazuje presuda Prliću i drugima, to bi prvenstveno značilo da Srbija nije izvršila agresiju na BiH. Ako je pred Haškim tribunalom dokazano samo učešće Hrvatske u ratu u BiH, a ne i Srbije, onda je to vrlo neugodna činjenica.

Srpske političke i kulturne elite od samog početka rata, pa sve do danas, uporno tvrde da ne može biti govora o agresiji, odnosno međunarodnom sukobu, već da se radi isključivo o građanskom ratu.

Hrvatske političke i kulturne elite, nakon presude u predmetu Prlić i drugi, sve su češće sklone tvrdnji da su „Srbija i Milošević amnestirani za zločine“, te da je u Hagu „Hrvatska prošla gore od Srbije“.

Čak i unutar bošnjačke javnosti postoje krugovi unutar kojih se, nakon neuspjeha revizije presude u slučaju tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, zaključuje da „Srbiju [zbog toga] nikada ne možemo zvati agresorom, pravno gledano, iako znamo kakva je njena uloga bila u agresiji“.

Da li je Hrvatska prošla gore od Srbije, da li pravno gledajući Srbiju ne možemo zvati agresorom, i da li postoji bilo šta što bi politički nezainteresiranog posmatrača obavezalo da se složi s tezom o međunarodnom karakteru sukoba?

Predmet Tadić: Teške povrede Ženevskih konvencija

Rasprava o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i učešću Srbije u njemu započela je sa prvim procesom pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv Duška Tadića, ratnog čelnika Srpske demokratske stranke u prijedorskom naselju Kozarac. Tadić, koji je 1994. godine uhapšen u Njemačkoj, bio je optužen da je, tokom napada na Kozarac u maju 1992. godine, učestvovao u sakupljanju i prisilnom premještanju civila u zatočeničke logore, zatim u fizičkom i seksualnom zlostavljanju, te na koncu u ubistvu više zatočenika.

Tadić je optužen za tri različite kategorije ratnih zločina:

a) zločini protiv čovječnosti,

b) kršenje zakona ili običaja ratovanja i

c) teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine.

Da bi bio proglašen krivim, po Statutu Haškog tribunala, pored njegove individualne odgovornosti za počinjene zločine, Tužilaštvo je moralo dokazati da su zločini počinjeni u okviru oružanog sukoba. U slučaju optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija, Tužilaštvo je moralo dokazati i da je navedeni oružani sukob bio međunarodni.

Po međunarodnom humanitarnom pravu, genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja su krivična djela koja se mogu počiniti u okviru bilo kojeg oružanog sukoba. Dotle se teške povrede Ženevskih konvencija, kao specifična forma ratnih zločina, mogu izvršiti samo tokom međunarodnog sukoba, jer Ženevska konvencija IV iz 1949. godine se, kako je to striktno propisano njenim 2. članom, primjenjuje samo „u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba između dvije ili više visokih strana ugovornica“.

Tako je Haško tužilaštvo, optuživši Tadića za teške povrede Ženevskih konvencija, preuzelo i obavezu da dokaže ne samo da je optuženi počinio zločine ubistva, premlaćivanja, silovanja i druge, već i da je to učinio u okviru međunarodnog oružanog sukoba.

Slučajevi Tadić i Nikaragva: Test efektivne kontrole

Pretresno vijeće u sastavu Gabrielle Kirk McDonald (SAD), Ninian Stephan (Australija) i Lal Chand Vohrah (Malezija) u prvostepenoj presudi proglasilo je Duška Tadića krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, ali ga je oslobodilo optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija, ocijenivši da Tužilaštvo nije dokazalo da je sukob u BiH bio međunarodni u vrijeme kada je Tadić počinio zločine.

Na osnovu predočenih dokaza u vezi sa bombardovanjem Sarajeva, napadima na gradove duž granice BiH sa Srbijom, upadom jedinica iz Srbije i Crne Gore u istočnu Hercegovinu — Pretresno vijeće je zaključilo da je od početka 1992. do 19. maja iste godine na dijelu teritorije BiH vladalo stanje međunarodnog sukoba. To je, kako su konstatirale sudije, bio oružani sukob između snaga RBiH, s jedne strane, i JNA koja je djelovala sa različitim paravojnim snagama bosanskih Srba, s druge strane.

Međutim, Vijeće je zaključilo se stanje promijenilo 19. maja, nakon povlačenja JNA iz BiH. Oružane snage Republike Srpske i Republika Srpska u cjelini su, zaključile su haške sudije, od 19. maja nadalje bili pravni entiteti odvojeni od novoformiranih Vojske Jugoslavije i vlade Savezne Republike Jugoslavije.

Da bi se djela oružanih snaga i vlasti RS pripisala oružanim snagama i vlastima SRJ, Tužilaštvo je moralo dokazati da su oružane snage ili vlasti RS djelovale kao de facto organi SRJ.

Kako dokazati da li su oružane snage i vlasti RS bili de facto organi SRJ?

Vijeće se pozvalo na pravne kriterije iz presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Vojne i paravojne aktivnosti u Nikaragvi i protiv nje, koji se vodio po tužbi Nikaragve protiv Sjedinjenih Američkih Država.

Nikaragva je, kao podnosilac tužbe, tvrdila da su SAD djelovale protiv nje, koristeći pobunjeničke grupe (tzv. kontrase) kao svoje de facto organe.

Da bi se djela kontrasa mogla pripisati vladi SAD-a, Međunarodni sud pravde je zaključio da:

a) nije dovoljno samo dokazati da su SAD imale pretežno ili odlučujuće učešće u finansiranju, organiziranju, obuci i opremanju kontrasa, izboru njihovih vojnih ili paravojnih ciljeva

b) potrebno je dokazati da su SAD imale efektivnu kontrolu nad operacijama tokom kojih su počinjena navodna kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava

Šta tačno podrazumijeva pojam efektivne kontrole?

Pretresno vijeće naglašava mišljenje koje je iznio sudija Roberto Ago, ranije specijalni izvjestilac Komisije za međunarodno pravo u oblasti odgovornosti država:

Bilo bi stvarno nedosljedno principima koji regulišu ovo pitanje smatrati pripadnike snaga kontrasa licima ili grupama koje su djelovale uime ili za račun SAD-a. Samo u slučajevima u kojima se dogodilo da su određeni pripadnici tih snaga bili izričito zaduženi(podvukao H. I.) od strane organa SAD-a da počine određeno djelo ili da izvrše određeni zadatak neke vrste uime SAD-a bilo bi ih moguće smatrati takvima. Samo u takvim slučajevima, međunarodno pravo priznaje, kao rijedak izuzetak od pravila, da se postupci lica ili grupa koje nisu ni agenti ni organi neke države, niti pripadnici njenog aparata čak ni u najširem značenju te riječi, mogu smatrati djelima te države. (Izdvojeno mišljenje sudije Aga, navedeno prema Presudi Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, str. 213)

Na temelju ovog principa, Međunarodni sud pravde u predmetu Nikaragva je zaključio da se zločini i teroristička djela koja su počinili kontrasi ne mogu smatrati djelima SAD, jer nisu izneseni dokazi koji bi potvrdili da su organi SAD-a izričito zadužili kontrase da počine ova djela.

Kao što SAD ne mogu biti odgovorne za zločine kontrasa koje nisu izričito naredile, Pretresno vijeće u predmetu Tadić zaključuje da jednako tako ni SRJ ne može biti odgovorna za zločine snaga bosanskih Srba.

Pretresno vijeće je zaključilo da je okupacija Kozarca i okolnih sela bila dio šire vojne i političke operacije koja je počela prije 19. maja 1992. godine zauzimanjem Prijedora (29. aprila 1992.), a s ciljem uspostavljanja kontrole nad ovom općinom u sastavu koridora koji je povezivao SRJ sa tzv. Republikom Srpskom Krajinom.

Također, Vijeće pojašnjava detaljno (paragrafi 590–595) da je promjena JNA u VRS bila formalne prirode, te zaključuje da je JNA imala ključnu ulogu u opremanju, snadbijevanju, održavanju i kadrovskom popunjavanju 1. krajiškog korpusa VRS-a, kao što je činila i s drugim jedinicima VRS-a.

U tom smislu, Vijeće naglasava posebno dvije činjenice:

a) iz JNA u VRS nisu prebačeni samo oficiri koji su bili bosanskih Srbi, već i brojni drugi oficiri koji nisu bili iz Bosne i Hercegovine;

b) SRJ je i nakon 19. maja 1992. neprekidno isplaćivala plate značajnom broju oficira VRS-a.

Sve navedeno, međutim, nije bilo dovoljno, budući da Tužilaštvo nije dostavilo dokaz da je Vojska Jugoslavije ili neki drugi organ SRJ izričito naredio VRS-u ili političkom rukovodstvu bosanskih Srba da izvrše napad na Kozarac i počini zločine. Drugim riječima, nije dokazana efektivna kontrola VJ nad VRS-om, odnosno SRJ nad RS-om, tokom navedene vojne operacije, te RS ili VRS ne mogu biti posmatrani kao de facto organi SRJ, niti SRJ mogu biti pripisana djela RS-a i VRS-a.

Pretresno vijeće je zaključilo svoje razmatranje opaskom da Beogradu čak nije bilo ni potrebno da ostvari neki stvarni stepen kontrole nad VRS-om ili da izdaje instrukcije za napad na Kozarac, jer je bilo jasno da su vojni i politički ciljevi SRJ i RS bili komplementarni:

1. SRJ je bila zainteresirana za održavanje koridora od Srbije kroz Sjevernu Bosnu do Srpske Krajine u Hrvatskoj;

2. Političko rukovodstvo bosanskih Srba je imalo cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije.

Postojanje opće kontrole Beograda nad snagama bosanskih Srba, u zaključcima Pretresnog vijeća prestalo je biti argument protiv Beograda i postaje argument u koriste njegove amnestije:

Sve dok su RS i VRS ostale predane zajedničkim strateškim ciljevima rata i dok su glavni štabovi dvije vojske mogli da koordiniraju svoje aktivnosti na najvišim nivoima, bilo je dovoljno da SRJ i VJ obezbjeđuju VRS-u logističko-materijalna sredstva i, gdje je potrebno, popunjavaju bosanske elemente VRS-a nebosanskim oficirima VJ ili bivše JNA, kako bi se osiguralo nastavljanje ovog procesa. (Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Tadić, paragraf 604.)

Vijeće je na kraju konstatiralo da „nema nikakvih dokaza na osnovu kojih ovo Pretresno vijeće može pouzdano zaključiti da su oružane snage Republike Srpske i Republika Srpska u cjelini bile išta više od običnih saveznika, mada veoma zavisnih saveznika, vlade SRJ u njenom planu da stvori Veliku Srbiju od ostataka bivše Jugoslavije“.

Vijeće zaključuje da se, prema pravnom kriteriju definisanom u predmetu Nikaragva, VRS i RS ne mogu smatrati de facto organima SRJ, što znači da se ne može govoriti o međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini nakon 19. maja 1992. godine.

Žalbena presuda u predmetu Tadić: Test opće kontrole

S obzirom da se Tužilaštvo žalilo da je Pretresno vijeće napravilo pogrešnu analogiju sa slučajem Nikaragva, Žalbeno vijeće u sastavu Mohamed Shahabuddeen (predsjedavajući, Britanska Gvajana), Antonio Cassese (Italija), Wang Tieya (Kina), Rafael Nieto-Navia (Kolumbija) i Florence Ndepele Mwachande Mumba (Zambija) — posvetilo je svoju punu pažnju razjašnjavanju pravnih kriterija za utvrđivanje međunarodnog sukoba.

Žalbeno vijeće je, u drugostepenoj presudi, postavilo sljedeće bazično pitanje: kada se u oružanom sukobu koji je prima facie unutrašnji može smatrati da oružane snage djeluju u ime strane sile, čime sukob postaje međunarodni?

Kao polazište, Žalbeno vijeće je uzelo odredbe kojima je, u Ženevskoj konvenciji III, definisan status legitimnih boraca. Prema tim odredbama (u članu 4.), milicije ili paravojne grupe ili jedinice mogu se smatrati legitimnim borcima ako su „pripadnici oružanih snaga“ (član 4a[1]) strane u sukobu ili ako „pripadaju […] strani u sukobu“ (član 4a[2]).

Sadržaj uslova pripadanja strani u sukobu nije ni izdaleka jasno i precizno definisan. Međutim, Žalbeno vijeće smatra da je član 4. utemeljen univerzalnom odlukom, nakon iskustava Drugog svjetskog rata, da države trebaju biti odgovorne za ponašanje paravojnih snaga koje podržavaju.

Žalbeno vijeće se, u tom smislu, poziva na presudu Izraelskog vojnog suda u predmetu Kassem i drugi iz 1969. godine:

[No] s obzirom na iskustva iz dva svjetska rata, nacije svijeta smatrale su potrebnim da dodaju temeljni uslov potpune odgovornosti vlada za djelovanje paravojnih jedinica i na taj način obezbijede da se nekog može pozvati na odgovornost ako ovi ne budu djelovali u skladu sa ratnim pravom i običajima. (Navedeno prema Presudi Žalbenog vijeća u slučaju Tadić, paragraf 93.)

Žalbeno vijeće smatra je, po međunarodnim normama i praksi država, za kvalifikaciju paravojnih snaga kao legitimnih boraca potrebno da te paravojne snage budu pod kontrolom jedne od strana u međunarodnom sukobu i da stoga između tih paravojnih snaga i te strane postoji odnos zavisnosti i lojalnosti.

Žalbeno vijeće je, dakle, uvjereno da Ženevska konvencija III pod uslovom „pripadanja strani u sukobu“ implicitno upućuje na kriterij kontrole.

Ovaj zaključak, utemeljen na slovu i duhu Ženevskih konvencija, potvrđuje sveukupna logika međunarodnog humanitarnog prava. Taj korpus prava nije izgrađena na formalističkim postulatima. On se ne zasniva na ideji da samo oni koji imaju formalni status organa države […] imaju dužnost da se uzdrže od kršenja međunarodnog prava, te da — ako su na položaju vlasti — spriječe ili kazne počinioce takvih zločina.

Naprotiv, posrijedi je korpus realističkih pravnih normi, utemeljen na konceptu efektivnosti i inspirisan ciljem da spriječi odstupanje od njegovih standarda koliko je to moguće. Iz ovoga, pored ostalog, proizlazi da humanitarnog pravo smatra odgovornima ne samo one koji su formalno na položaju vlasti nego i one koji de facto vrše vlast kao i one koji imaju kontrolu nad počiniocima teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava. (Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, paragraf 96.)

Žalbeno vijeće je primijetilo da je ipak potrebno konkretno navesti koji stepen kontrole strana država mora imati nad oružanim snagama koje se bore u njeno ime, a da bi oružani sukob, koji je prima facie unutrašnji — postao međunarodni.

Žalbeno vijeće je konstatiralo da međunarodno humanitarno pravo ne sadrži kriterije, koji bi bili specifični za taj pravni korpus, a koji služe za utvrđivanje kada se za grupu pojedinaca može smatrati da je pod kontrolom neke države, odnosno da ta grupa djeluje de facto kao organ države.

Zato je Žalbeno vijeće odgovor potražilo u općem međunarodnom pravu, fokusirajući se, slijedom postupaka Pretresnog vijeća, na predmet Nikaragva.

Rješavajući pitanje da li su SAD kao strana država — uslijed činjenice da su finansirale, organizovale, opremale, obučavale i planirale operacije grupa pobunjenika u Nikaragvi (tzv. kontrasa) — bile odgovorne za zločine, tj. kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su počinili kontrasi, Međunarodni sud pravde je zaključio da je za to potrebno dokazati da su SAD imale visok stepen kontrole nad pobunjenicima.

Ostatak teksta možete pročitati ovdje.

Akos.ba