Prepoznajete li znakove da pretjerujete u ulozi dobrog roditelja?
Ako na više od pola ovih teza odgovorite s DA, probajte da se zapitate jeste li stvarno dobar roditelj?
Mame i tate žele svom djetetu najbolje, žele da im pruže najbolje, daju najviše, pomognu baš uvijek i samim tim opterećuju sebe PREviše, a pritom djetetu umjesto previše zapravo daju PREmalo. Kako? Tako što su prerevnosni.
Ako ste i vi jedan od takvih roditelja koji svjesno znaju da ponekad stvarno umiju da pretjeraju i iako to ne biste htjeli, nekako ne možete sebi da pomognete – provjerite ukratko da li je vaše pretjerivanje u skakanju oko djeteta stvarno PRE ili ste još uvijek u granicama normale?
Ako na više od pola ovih teza odgovorite s DA, probajte da se zapitate, jeste li stvarno dobar roditelj?
1. Hvalite li ih svaki dan?
Pohvala je dobra, ali ne uvijek! Jedno je kada je dijete malo i tek počinje da uči – tada je pohvala čin učenja, no kako dijete raste, a roditelj nastavlja stalno da hvali svoje dijete na svakom ćošku i za svaku sitnicu, e to je onda čisto nepotrebno pretjerivanje. Ako mislite da pretjerujete, smanjite malo broj pohvala i svedite ih samo na one prave i zaslužene. Neka se potrude da zasluže pohvalu.
2. Nudite previše materijalnih nagrada
Ako prođeš s peticama, kupićemo ti bicikl. Ako budeš dobar u prodavnici, kupićemo ti kamion. Ako pojedeš sve s tanjira, dobićeš onu lutku. Koliko je takvih među vama? Koliko često vaše dijete radi nešto samo zato da bi dobilo nagradu? Što mislite, šta vaše dijete time stvarno dobija? Šta vi dobijate osim što ih kupujete?
3. Očekujete li od njih malo ili puno?
Previše je danas roditelja koji od svoje djece očekuju toliko malo jer ne žele da ih zatrpavaju odgovornostima za koje su sposobni. Previše je i onih koji očekuju previše, a ako malo bolje razmislimo, ni previše ni premalo nije dobro. Ne šalje dobru poruku djetetu, ne uči ga onome što dijete, svako u svom uzrastu treba da zna i bude u stanju da ostvari.
4. Ne zadajete im nikakve njihove zadatke?
Dom je mjesto gdje djeca najviše uče – od svojih roditelja i svakodnevnih primjera, no kada roditelji do osme, devete godine svom djetetu i dalje ne daju nikakve zadatke, kako onda mogu očekivati da će ta djeca biti spremna da postanu punopravni članovi porodice. Recimo da je kuhinja najbolje mjesto za start jer djete već u uzrastu od četiri godine može (i mora) znati pospremiti nered za sobom – odnjeti prljavi tanjir, obuti cipele, spremiti cipele, kasnije sebi isjeći hleb, napraviti doručak i pospremiti mrvice, iznjeti čisti veš, usisati i srediti svoju sobu. A sve dok svoje dijete smatrate malim za sve to i ne dijate im da doprinose onoliko koliko mogu, vjerujete li da tako stvarno činite najbolje za svoje dijete i svoju porodicu?
5. Stalno im ponavljate jedno te isto jer vi ipak znate najbolje?
Sjetite se kako je vama bilo kada su vam roditelji svaki dan tupili jedno te isto, pa vi baš iz inata niste više htjeli da činite po njihovom, iako su i vaši roditelji mislili da baš oni znaju najbolje? Kako je bilo vama, tako će isto biti i vašoj djeci. Zato ih pustite da nauče po svom.
6. Pomažete li im а da nisu tražili vašu pomoć?
Sjetite se banalnog prizora otvaranja vrećice čipi-čipsa, bombona, vezanja cipela… Da, možda vi znate brže, ali zašto ne date svom djetetu da i ono nauči bolje i brže? Pustite ih da se pomuče. Bez muke nema nauke. To valjda znate.
7. Verujete li da je bolje preduhitriti njihove greške?
Čak i ako ste 100 posto sigurni da se vaše dijete upravo sprema da počini grešku (one u dječjoj dobi nisu fatalne, bez brige – jer ne govorimo o skakanju s litice već običnim svakodnevnim stvarima) pustite dijete da pogreši. To je najbolja škola, čak i ako se sprema istu grešku da ponovi. Znate i sami da se na greškama uči, da je svaka greška popravljiva i da vaše dijete mora steći iskustvo na vlastitoj koži kako bi bilo spremno da prihvati da taj neki način možda nije baš najbolji način.
Za kraj samo još jedno. Djeca su djeca – ona od dvije godine kao i oni od 18 godina, i dok je vrlo slatko imati u kući malo dijete koje, oh, tako brzo raste, imati u kući dijete od 18 godina koje nije naviklo biti ravnopravan član domaćinstva – to baš i nije slatko.
