>
Povodom otvaranja Bosanske kuće u Birminghamu Povodom otvaranja Bosanske kuće u Birminghamu
Od staze posute trnjem do ruža i crvenog tepiha Polako se približavamo kraju 2018. godine. S odlaskom stare i početkom nove kalendarske godine, sumiramo... Povodom otvaranja Bosanske kuće u Birminghamu

Od staze posute trnjem do ruža i crvenog tepiha

Polako se približavamo kraju 2018. godine. S odlaskom stare i početkom nove kalendarske godine, sumiramo rezultate  ostvarene u protekloj godini i pravimo planove za bližu budućnost.

Ono po čemu će ova godina ostati značajna za Bosance i Hercegovce ne samo u Birminghamu, nego i u Velikoj Britaniji je svakako otvaranje “Bosanske kuće”,

U BiH postoje mnogo bosanskih kuća. U Velikoj Britaniji samo jedna “Bosanska kuća” (Bosnian House) koja je  svečano otvorena u Birminghamu u novembru ove godine. I to ne na bilo koji dan, nego na Dan državnosti BiH. Na dan obnove državnosti domovine, njeni građani nisu mogli dobiti ljepši poklon od Bosanske kuće.

 

Ovaj događaj koji je od historijske važnosti za Bosance i Hercegovce u Velikoj Britaniji, medijski je popraćen kako u BIH, tako i u Velikoj Britaniji. BBC je u najgledanijem večernjem terminu  objavio reportažu o otvaranju Bosanske kuće i dolasku prvih prognanika u Birmingham 1992. godine.

Nažalost, nisam bila u mogućnosti da i lično prisustvujem ovom važnom događaju  o kojem sam čitala na mnogobrojnim web portalima.

Pošto živim u Londonu, u “Bosanskoj kući” sam uvijek bila dobro došao gost i osjećala je svojom kućom. U ovom članku ne  mogu  da informišem, jer je toliko dobrih tekstova napisano o tome. Želim samo  da evociram uspomene na drage ljude koji su toj kući dali dušu i udahnuli joj atmosferu domovine, jer kuća nije samo građevina. Nije satkana samo od temelja, cigli i krova. Kuću čine njeni stanari, domaćini, ljudi dobrog srca koji vasčekaju raširenih ruku. Kuću čini i vesela kriska djece, i sevdalinka koja se u njoj pjeva, i kolo koje su u njoj poigra, i kahva uz koju se nakon stresnog dana opustite, i širok osmjeh i rame za plakanje na koje možete da se u teškim trenucima oslonite.

O praktičnoj pomoći njenim korisnicima i profesionalnom osoblju koje se istinski trudi samo mogu dati riječi hvale, a isto tako i o ljudima koje sam sretala  ovdje.

Bosanska kuća je dokaz da Bosance i Hercegovce možete istjerati iz domovine, ali domovinu iz nje nikada. Tu se jezik naš čuva, naša kultura i običaji. To je istinska oaza sreće. Prostor na kojem ste svoji na svome. Za buduća pokoljenja sa nadom da imaju ljepšu budućnost nego njihovi roditelji i preci koji su morali da gaze trnovitim  stazama da bi na kraju došli do ruža i crvenog tepiha.

Sada sve podsjeća na bajku sa srećnim završetkom, ali se moramo prisjetiti teških vremena da bismo znali cijeniti ono što sada imamo.

Kada su prije više od dvadeset i pet godina u Veliku Britaniju počeli pristizati naši građani, bivši logoraši iz najzloglasnijih logora u BIH sa svojim porodicama i proganici  (ne volim riječ izbjeglice), ni slutili nisu da će na Ostrvu ostati više od čevrt vijeka. Stizali su samo sa torbama, sa zavežljajima u koji  je stala sva njihova imovina. U životu ih je samo držala nada da će u ovoj novoj zemlji naći svoju luku spasa privremeno, te da će se u dragu domovinu vratiti čim rat stane.

Bila su to teška vremena. Privikavanje na novi jezik, novu kulturu, ne sivilo i kišne dane. Gostoljubivost domaćina nije mogla da izliječi svježe rane, svakodnevnu nostalgiju i bol za rodnom grudom. Tijelo je bilo na Ostrvu, a duša u napaćenoj BiH.

Mnogi naši ljudi iza sebe su ostavili članove familija u zemlji gdje je rat buktao. Mnogi raseljeni i otjerani sa kućnog praga, a da se ne govori o onima koji su izgubili članove porodica i nikada ih nisu pronašli. Mislim da se mnogi od nas od tih užasnih trauma nikada nisu pravo oporavili. Ja lično pokušala sam sve ove godine da razmišljam o Bosni i Hercegovini kao o svojoj biološkoj majci koju nikada ne smijem zaboraviti i o Velikoj Britaniji kao o drugoj majci koja me je privremeno usvojila kada je najteže bilo i kojoj uvijek dugujem zahvalnost. Osjećala samo se kao “čardak ni na nebu ni na zemlji”, kojem je teško definisati gdje pripada, ali da mora pronaći način da se uklopi u novi život. U isto vrijeme da njeguje sve one vrijednosti i ljubav prema vlastitoj zemlji.

Nažalost, sudbina nam odredi sasvim drugačiji put iudalji nas od naših prvobitnih  želja. Mnogi nisu dočekali ni stalni povratak u domovinu, ni otvaranje Bosanske kuće. Da jesu, niko ne bi bio sretniji od njih.

Ovo je prilika da se prisjetimo i odamo počast onima kojih više nema i koji su živi,  a koji su svojim djelovanjem i radom  bili i ostali važne karike u održavanju dugogodišnjeg lanca prijateljstva i poštovanja.

Koristim ovu priliku da u svoje lično ime čestitam svim našim gradjanima na ovom događaju. Zbog nemogućnosti da napišem svako pojedinačno ime, najljepše želje upućujem radnicima Networka, predsjednicima, učiteljima, učenicima, saradnicima  i volonterima iz Birminghama na otvaranju Bosanske kuće koja nam služi na ponos.

Svim mladim generacijama Bosanaca i Hercegovaca u Velikoj Britaniji želim da dobro čuvaju ono što što im njihovi roditelji ostavljaju u amanet, jer na mladima svijet ostaje.

Piše: Semira Jakupović/Bosnia UK Network

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.