Pouke hidžre

“Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Bekare, 218.)

Jezički, hidžra znači napustiti, ostaviti, iseliti se. Povjesno hidžra znači preseljenje Muhammeda  a.s., i muslimana iz Meke u Jesrib. U duhovnom pogledu, hidžra znači pokoravanje Allahovoj volji zarad pojedinačnog i općeg dobra. Možda najbolji dokaz da je hidžra veliki i važan događaj za muslimane jeste i činjenica da Allah, dž.š., u više navrata govori o hidžri. Hidžra Muhammeda, a.s., i muslimana je bila nužna, neophodna i učinjena uz dozvolu Allaha, dž.š., a ujedno je bila i priprema kako bi muslimani ojačali, osnažili za povratak tamo odakle su bili prisiljeni da odu. Hidžra je mobilizacija na Allahovom putu kojom se mijenja stanje muslimana od slabih, nemoćnih do snažnih i jakih

Obilježavajući hidžretsku novu godinu, prisjećamo se događaja vezanih za hidžru, iz kojih muslimani do Sudnjega dana, moraju razumjeti poruke i uzimati pouke. Prva i najjasnija poruka hidžre je jačanje Allahove vjere, jačanje muslimana. Poruka muslimanima u svim vremenima je da je vjera islam, najvažnija i najpreča stvar svakom muslimanu. Musliman za mjesto svog življenja mora izabrati mjesto, u kome može slobodno izvršavati svoje vjerske dužnosti i ukoliko ga nešto u tome spriječava, i ne može tu prepreku savladati, dužan je napustiti to mjesto.

Ni jedna dunjalučka blagodat nije vrijedna zapostavljanja bilo kojeg farza, pa će musliman napustiti sve dunjalučke blagodati u mjestu u kojem ne može vršiti ono što mu Gospodar njegov naređuje i potražiti, noseći u srcu svoju vjeru, novi prostor gdje će živjeti kao musliman i sakupljati snagu za povratak na svoje, da bi kao pobjednik nastavio život u svojoj vjeri. Musliman u svakoj situaciji i uvijek može, treba i računati na Božiju intervenciju.

Dakle, za muslimana nema bezizlazne situacije. Tako i kur’anske riječi: ”A onome ko se Allaha iskreno boji, Allah će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada”, jednu od svojih faktičkih potvrda nalaze u hidžri. Musliman u svakoj situaciji i okruženju koji su teški, nepodnošljivi i štetni po njega i njegovu vjeru mora računati na promjenu, odnosno akciju. Preciznije, mora računati na hidžru. Iako, etimološki, hidžra označava seobu, na nju treba gledati i kao na napuštanje svega onog što je ružno, griješno, štetno i nedolično.

Prema tome, hidžra nije samo seoba muslimana koja se desila u prvoj polovini sedmog stoljeća nego uobičajeni, svakodnevni život svakog muslimana oličen kroz izbjegavanje i napuštanje grijeha, lošeg mišljenja te svakog drugog destruktivnog ponašanja i djelovanja. Dakle, hidžra je konstantna borba sa samim sobom i okretanje leđa negativnostima koje nas okružuju. ”Najbolja hidžra je da napustiš i zaobiđeš ono što mrzi i prezire tvoj Gospodar…” U hidžri zatim pronalazimo poruku o obaveznosti oslonca na Allaha Uzvišenog, poruku o obaveznosti iskrenosti i svake čistote od ličnih prohtjeva, sjetimo se Poslanik, a.s, samo je želio širenje vjere u obožavanju Allaha Jednog i Jedinog, izvođenje ljudi iz tmina širka u svjetlo imana i tevhida.

Umjerenost u blagostanju i tegobi je još jedna o poruka hidžre, tako da je Poslanikov život u tegobama i teškoćama, kada su ga bezumnici Mekke ezijetili, bio isti kao i u danima kada se barjak islama vihorio Arapskim poluostrvom. Pobjeda i olakšanje dolaze sa strpljenjem, a Allahu Uzvišenom je lahko bilo da otkloni svaku nedaću od Svoga poslanika, međutim, Allah ga stavlja na iskušenja kako bi se pokazalo njegovo strpljenje, uvećali njegovi stepeni kod Allaha i kako bi se podučili oni koji dođu poslije Allahova poslanika, kako da prevazilaze tegobe na koje naiđu u svome životu. Prvo što je Allahov poslanik učinio nakon što je stigao u Medinu jeste izgradnja mesdžida putem kojeg su došli do izražaja mnoga islamska obilježja koja su u Mekki bila zatrta.

U mesdžidu se uspostavilo zajedničko obavljanje pet dnevnih namaza putem kojih se jačala veza sa Uzvišenim Gospodarom. Iz mesdžida su se odašiljale skupine boraca i da’ija radi širenja Allahove vjere.

Podstičimo na gradnju džamija kako bi se ljudi približili Allahu, kako bi se u njima okupljali i izučavali Allahovu knjige i sunneta Njegova Poslanika. Sjećanje na Hidžru, treba da bude prilika u kojoj ummet Poslanika, a.s, svodi periodični obračun sa sobom. Zato preispitajmo naše stanje, pojačajmo naša dobra djela i uložimo maksimum napora da sačuvamo našu domovinu.

Za Akos.ba: Rabija Arifović