Poučna priča: Kako je džeparoš odlučio da postane inžinjer

Bilo je to odmah poslije rata, negdje na prelazu 1996. i 1997. godine. Odrastajući na Bistriku, učeći još od prije rata „zanat“ od starijih i iskusnijih, Džepko je, kako su ga zvali, postao, zahvaljujući džeparenju po tramvaju glavna tema svoje mahale.

 Na kraju tih devedesetih godina imao je gotovo dvadeset godina, bio je na nekoj svojoj životnoj prekretnici. Završivši srednju školu na jedvite jade, rat mu je bio izgovor za ono što je postao. Sve i da je htio, kao što je većina iz njegove mahale išla na fakultet, nije mogao, jer ne bi bio u društvu koje će ga naučiti da krade.

Sitan, visok jedva stotinu i šezdeset centimetara, sa nekih pedesetak kilograma, kratke i plave kose, ali dovoljno duge da je u desnu stranu blago počešlja, izrazito zelenih očiju, bijelog lica, modrih usana i pravog, na vrhu zaobljenog nosa kao voštana olovka, u očima putnika u tramvaju bio je sve samo ne džeparoš. Kao takav, smiješio se najviše elegantnim gospođama u srednjim godinama, onim na kojima se vidjelo da imaju novca, jer je prije nego bi krenuo u akciju, pažljivo analizirao i najmanji detalj, od cipela, garderobe, torbe, do frizure i šminke, ništa mu nije promicalo.

„Dobar dan gospođo!“ Sa širokim osmijehom pozdravio je ženu koja je stajala do njega, ženu u pedesetim godinama, elegantnog izgleda, dugog crnog kaputa ispod kojeg se nazirala suknja na peglu do ispod koljena, smeđe kose svezane u pundžu, krupnih crnih očiju i izrazito našminkanog lica sa crvenim karminom na tankim usnama. Nosila je kožnu aktovku, ličila je na jednu od onih žena koje su radile u banci: rad, red i disciplina, pogled u daljinu, da se slučajno s nekim ne susretne očima, pravih leđa, ozbiljnog izgleda lica.

„Dobar dan mladiću!“ Odvažno je odgovorila, ali ipak nije mogla sakriti osmijeh pred ovako lijepim momkom, podsjećao je na njenog sina kojeg je izgubila prošle godine.

„Znate“, rekao je uz osmijeh, „zapeo sam u Sarajevu“ i vješto je skrivao čaršijski akcenat, „kasnim na autobus za Mostar odakle trebam u Split, a neki mi je prevarant ukrao novčanik, tako da ne znam šta da radim.“

Pazio je na momenat kada će krenuti u akciju budući da se tramvaj približavao stanici da stane. Ne mogavši da odoli njegovom nevinom pogledu, otvorila je aktovku i krenula da iz novčanika izvadi nešto novca koji bi mu bio dovoljan do Splita, a on je, taman kada je tramvaj otvorio vrata, zgrabio njen novčanik i istrčao. Nestao je u gužvi ljudi, zamakao za prvu zgradu i svaki mu se trag izgubio u sarajevskim uličicama. Žena je u šoku, bez da je išta stigla da izusti, gledala u ljude i mahala rukama, ali uzalud, njega i njenog novčanika nije bilo.

Sačekavši da ga adrenalin prođe, sjeo je u park na klupu tamo oko akšama. Jesen je, godišnje doba koje se igra bojama, lišće je već počelo da opada, šarenilo bilo svuda, a sunce je posljednje zrake bacalo na njegovo nasmijano lice, jedva je čekao da vidi svoj plijen. Izvadio je novčanik i prvo što je vidio je bunt novčanica od kojih je mogao čitav mjesec da živi onako kako je i navikao. Pored slika članova porodice, muža i dvoje djece, našao je ceduljicu fino umotanu. Odmotao je i imao je šta vidjeti: smrtovnica njenog sina, njegovih godina, plave kose i zelenih očiju, kao da je sebe gledao. Na poleđini je pisalo: Mamin nesuđeni inžinjer mašinstva.

Prvi put u njemu je proradila emocija, kajanje i briznuo je u plač. Suze su po podu padale, natapale su asfalt ispod njega sljevajući se niz bijele obraze, nos mu je počeo da curi, obrisao ga je rukavom i koliko-toliko se dozvao. Stavio je novčanik u džep, pažljivo smotao ceduljicu i otišao kući. Samo je pozdravio roditelje i produžio u svoju sobu. Raspremio se i legao da spava.

Spavao je gotovo do podne. Otac i majka su rano otišli na posao, a on je po običaju ostajao sam. No ovoga puta umjesto što bi otišao da jede, uradio je nešto drugo. Spakovao je torbu sa garderobom, neseser za ličnu higijenu i dokumente. Napisao je pismo za roditelje i ostavio ga u dnevnom boravku na stolu. Trčeći je stigao taksi i otišao na autobusku stanicu, kupio kartu za Mostar i za tri sata već je bio tamo. Na putu za Mostar saznao je da ima odmah autobus za Split, tako da je samo desetak minuta vremena imao da kupi kartu i presjedne. Kasno u noć je stigao u Split. Odsjeo je u motelu blizu autobuske stanice. Srce mu je lupalo kao nikada u životu, ti otkucaji srca i napad adrenalina ni po čemu nisu ličili na trenutke kada bi ukrao neki novčanik. Ovo je bio poseban osjećaj.

Skupio je potrebnu dokumentaciju, otišao je na Mašinski fakultet, predao papire za vanredan studij i kroz par dana je saznao da je primljen. U međuvremenu je našao smještaj, čuo se sa roditeljima i objasnio im situaciju. Bili su ljuti što je otišao bez pozdrava, ali u isto vrijeme sretni što je njihovo dijete konačno odlučilo da postane čovjek. Do jučer je njihov Damir bio besposličar, a danas već na putu da od svoga života učini nešto.

Morao je otići iz Sarajeva. Morao je da ispravi najveću grešku koju je učinio u životu, grešku koja će ga ipak natjerati da sredi svoj život i krene pravim putem.

„Poštovana gospođo Marija. Ne postoje riječi kojima bih vam se izvinio za ono što sam vam uradio prije nekoliko dana. Jednostavno, cijeli moj život je bio pogrešan, sačinjen od bezbroj pogrešnih odluka i poteza, lutao sam bez cilja, živeći od danas do sutra. Onog momenta kada sam otvorio vaš novčanik i ugledao smrtovnicu vašeg sina shvatio sam zašto ste me gledali majčinskim pogledom. Šaljem vam vaše dokumente, šaljem vam i novac koji je bio u njemu, jer meni taj novac nije potreban. Gospođo Marija, želim da vam kažem, džeparoš će postati inžinjer mašinstva! Neizmjerna hvala vama, što ste me natjerali da započnem novi život.“

U potpisu, Damir.

Nije dugo trebalo da poštar donese Damirovo pismo. Ubacio ga je u sandučić i produžio dalje. Kao i obično, Marija će vraćajući se sa posla provjeriti poštu, nahraniti mačku koja se motala po njihovom stubištu i laganim korakom tih desetak stepenica preći i ući u stan. Začudila se kada je vidjela da je pismo stiglo iz Hrvatske, naslovljeno na njeno ime. Polahko ga je otvorila i ugledavši svoje dokumente nakratko je ostala bez daha. Čitavši pismo oči su joj se napunile suzama, da bi potom, baš kao i Damiru onog dana kada je u parku plakao, počele da se slivaju niz lice i na ručno tkani perzijski tepih. U jednom ga je dahu pročitala, nasmijala se i obratila mužu koji je kuhao čaj: „Davore, naš Danijel će ipak postati inžinjer…“

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza