Postaje li Prijedor simbol kontinuiteta mržnje prema Bošnjacima?

Uvodnik, 15. novembar Preporod

Piše: Dr. Ekrem Tucaković

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, kod velikog dijela Bošnjaka kada se spomene Prijedor, jedna je od prvih asocijacija da je to grad ili općina gdje su izvršena organizirana masovna ubistva, zlostavljanja i progon Bošnjaka, da je to mjesto Tomašice, jedne od najvećih masovnih grobnica, mjesto stravičnih koncentracionih logora za Bošnjake: Keraterm, Omarska i Trnopolje, najpoznatijih mučilišta civilnog stanovništva na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata; mjesto gdje je srpska vlast 1992. godine naredila da Bošnjaci na svojim kućama izvjese bijela platna, a prilikom izlaska iz kuća oko ruke nose bijele trake, kako bi bili označeni i obilježeni.

U Prijedoru je, nakon genocida u Srebrenici, počinjen najveći masovni zločin tokom rata. Na području Prijedora su pronađene 444 grobnice, od toga 96 masovnih grobnica. U Prijedoru je, između ostalog, izvršen i zločin silovanja više stotina bošnjačkih žena i djevojčica po logorima, kućama i drugim mjestima.

Slučaj dženaze u Prijedoru, također, otvara krupno i ozbiljno pitanje: da li se u nekim srpskim sredinama ili društvenim slojevima, posebno u mjestima gdje su počinjena zvjerstva i brutalni zločini, još uvijek i u kontinuitetu obrazuju i odgajaju nove mlade generacije srpske omladine koja mrzi muslimane i Bošnjake, njihovu tradiciju i kulturu?

No, i nakon protoka 23 godine od ovih stravičnih i sramnih zločina nedostojnih ljudskog roda, te potpunog moralnog sunovrata tada vladajuće srpske strukture, koji je uporediv sa fašizmom i nacizmom tokom Drugog svjetskog rata, lokalna srpska vlast, a, čini se, i značajan dio lokalne srpske zajednice uporno se trude da ove asocijacije ne blijede, nego da traju i izazivaju novu sablazan svih ljudi od morala, savjesti i poštenja.

Prijedorske srpske vlasti do danas nisu smogle snage da pokažu istinske i iskrene geste kajanja, spremnosti na suočavanje sa počinjenim zločinima u ime srpstva i mračnim stranama svoje povijesti. Ne pokazuju želju za pročišćenjem, satisfakcijom za žrtve, makar simboličnom, i pravdom za zločince. Umjesto toga, uloženo je mnogo truda da se onemogući povratak bošnjačkih prognanika i implementiraju imovinski zakoni. Malobrojni Bošnjaci u Prijedoru su permanentno izloženi fizičkim napadima i zastrašivanju, a objekti Islamske zajednice skrnavljenju.

Iako je to samo jedan u dugačkom nizu dosadašnjih, na razmjere stvarne mržnje prema Bošnjacima u određenim dijelovima srpskog stanovništva, posebno mlađim naraštajima, proteklih dana snažno i alarmirajuće je upozorio sramni napad na integritet obreda dženaze. Naime, 07. novembra 2015. godine porodica i prijatelji došli su da klanjaju dženazu i ukopaju na gradskim mezarlucima Pećani u Prijedoru mladu Saru Goretić (1985.), koja je preminula nakon teške bolesti. U tim trenucima velike žalosti, grupa osoba srpske nacionalnosti okupila se pored mezarja kako bi uznemiravala i vrijeđala ljude okupljene na dženazi i ometala vršenje vjerskog obreda. Jednom od njih nije bilo dovoljno verbalno uznemiravanje (povici „O Turci“), te se skinuo go i tako provocirao okupljene vjernike. Intervencija policije je spriječila teže incidente.

Ovakvi postupci su, prije svega, sramota za srpsku vlast i društvo, za prijedorske Srbe. Primitivizam i mržnja koju prema Bošnjacima iskazuje nemali broj prijedorskih Srba trebaju zabrinuti posebno Srpsku pravoslavnu crkvu, a njenim bi čelnicima trebali obrazi gorjeti od stida. S tim u vezi mnogo je pitanja, od toga da li je to lik pravoslavnog vjernika, do pitanja šta se poduzima da se odgajaju mladi Srbi koji će u svojim grudima nositi mir i poštovanje prema muslimanima i Bošnjacima, a ne obrnuto? I, dakako, gdje je beskompromisna osuda ovakvog divljaštva i odricanje od takve društvene, nacionalne ili vjerske svijesti?

Nema sumnje da je spomenuti postupak na dženazi samo posljedica vrijednosti i svijesti koja je prisutna u određenim slojevima srpskog društva, posljedica određenog aktivnog i živog narativa, bilo usmenog ili pismenog, na kojem se hrani i hrabri mržnja prema Bošnjacima.

Jer, od dehumaniziranja do istrjebljenja kratak je put. Stoga, nijedan Bošnjak više sebi ne bi smio dopustiti da ga dvaput ujede zmija iz iste rupe, odnosno on treba graditi jake senzore opreza, shodno narodnoj mudrosti: Koga su zmije ujedale i guštera se boji.

Ometanje i onemogućavanje vršenja vjerskog obreda u punom dostojanstvu i obrednoj praksi protivno je savremenim civilizacijskim strjemljenjima i dostignućima. Takva praksa i svijest pripadaju najmračnijim stranicama ljudske povijesti i destrukcije. S druge strane, Islamska zajednica ima obavezu tražiti da se štiti dostojanstvo vjerskog obreda i vjerska prava muslimana u svim okolnostima i na svim mjestima.

Slučaj dženaze u Prijedoru, također, otvara krupno i ozbiljno pitanje: da li se u nekim srpskim sredinama ili društvenim slojevima, posebno u mjestima gdje su počinjena zvjerstva i brutalni zločini, još uvijek i u kontinuitetu obrazuju i odgajaju nove mlade generacije srpske omladine koja mrzi muslimane i Bošnjake, njihovu tradiciju i kulturu? Treba li podsjećati da je, pored genocida i fizičke eliminacije ljudi, uništeno preko 600 džamija i više od hiljadu drugih vrsta objekata IZ i vakufskih dobara, uglavnom od srpskih regularnih i paravojnih jedinica, sistematski i temeljito čak i na područjima gdje uopće nije bilo ratnih dejstava. Stoga se s punim pravom mora postaviti pitanje: odgaja li se ponovo nova generacija srpske omladine koja ima za cilj da kreira nepodnošljive uvjete za život bošnjačkim povratnicima, preživjelim žrtvama genocida?

Slučaj Prijedora govori tome u prilog. Jer, od dehumaniziranja do istrjebljenja kratak je put. Stoga, nijedan Bošnjak više sebi ne bi smio dopustiti da ga dvaput ujede zmija iz iste rupe, odnosno on treba graditi jake senzore opreza, shodno narodnoj mudrosti: Koga su zmije ujedale i guštera se boji.

Imajući na umu povijesno iskustvo, kako ono skorašnje tako i ono ranije, veoma su zabrinjavajući postupci i tendencije kojima se nedvosmisleno potvrđuje da postoji kontinuitet mržnje i da postoje značajne grupacije među srpskim narodom koje bi, na najsvirepiji način, ponovile zločine nad Bošnjacima, strpale ih u koncentracione logore. Naravno, ako bi im to šaka zapalo i okolnosti dopustile.

Nažalost, Prijedor postaje zastrašujući simbol kontinuiteta jedne opasne prakse i svijesti među srpskom omladinom. Na ove pojave treba odlučno i jasno upozoriti. Koliko zbog vlastite sigurnosti i budućnosti, toliko i zbog dobrobiti komšije. Muhammed, a.s., je poučio muslimane da je najbolji onaj čovjek koji je najkorisniji svojoj zajednici, odnosno: „Najdraži od vas Allahu je najkorisniji ljudima.“

Zato trebamo pomoći našim komšijama Srbima kako ih neke njihove grupe i ideologije ponovo ne bi odvele u zločine, upozoriti ih da je to neprihvatljivo i da to ovdje i sada više neće moći proći. Mi trebamo biti njihova savjest, sistem ranog upozoravanja. Imamo na to pravo i obavezu. Komšijsku, ljudsku, moralnu i vjersku.

A najbolje ćemo pomoći ako budemo dobro organizirani, snažni, vjerodostojni u promicanju dobra, a beskompromisni u borbi protiv nepravde i zla.

Zato trebamo pomoći našim komšijama Srbima kako ih neke njihove grupe i ideologije ponovo ne bi odvele u zločine, upozoriti ih da je to neprihvatljivo i da to ovdje i sada više neće moći proći. Mi trebamo biti njihova savjest, sistem ranog upozoravanja. Imamo na to pravo i obavezu. Komšijsku, ljudsku, moralnu i vjersku.

preporod.com