Post – suzdržavanje od tjelesnih užitaka radi duhovne gozbe

Ajeti o postu

Allah, dž.š., je sakupio sve ajete o postu na jednom mjestu u Kur’anu u suri al-Bekare:

„O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite. U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti – Allah, dž.š., želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite, i da Allaha, dž.š., veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete“ (Al-Bekare: 183-185).

Kolektivna odgovornost

Ovo su ajeti o postu koji se nalaze u suri Al-Bekare u kojoj se, pored ostalog, nalazi nekoliko propisa vezanih za vjerovanje. Kur’ansko pravilo je da se s propisima vjerovanja, u koje ubrajamo obrede i međuljudske odnose, obraća vjernicima koji su se odazvali Poslaniku, s.a.v.s., i povjerovali u njegov poziv. Na taj način ajet ih, pored individualne odgovornosti, obavezuje sa kolektivnom odgovornošću kada izvršavaju propise i poštuju pravila obredoslovlja i međuljudskih odnosa. Dakle, svaki čovjek treba individualno izvršavati svoje vjerske obaveze poput namaza, posta ili hadža, udaljavati se od zabranjenih stvari, ali se isto tako brinuti za svoju porodicu i ostalu braću vjernike. U tom smislu, on snosi i kolektivnu odgovornost pa im naređuje dobro, odvraća od zla što sveukupno implicira na jedinstvo na koje islam bazira svoje zakone i pravila.

Post je drevni ibadet

Prvi ajet koji započinje riječima: „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili“ – jasno govori da je post drevni obred kojeg je Allah, dž.š., propisao i prijašnjim narodima, te da ga je čovjek odavno upoznao. Pobožni ljudi su ga prepoznali kao sredstvo približavanja Allahu, dok su ga idolopoklonici smatrali kao samodisciplinu i duhovni trening. Dakle, on nije ekskluziva određene grupacije, niti poslanice, već je stvar prirodnog osjećaja koji ili neprekidno ili s prekidima traje kod svakog živog stvorenja, bez obzira na to što su se forme i vrijeme posta mijenjali shodno različitosti naroda i vremena.

Post kakvog Allah, dž.š., želi

Neki ljudi govore da je post apstiniranje od hrane, pića i tjelesnog uživanja. Tako misle i mnogi muslimani, smatrajući da ako se tokom dana budu suzdržavali od te tri stvari da su izvršili obavezu posta i onog što je Allah, dž.š., naredio.

U stvari, ovo je samo formalna i pasivna strana posta, što ne može biti suština posta kojeg je Allah, dž.š., stavio u obavezu Svojim robovima. Allah, dž.š., je započeo ajet o postu riječima: „O vi koji vjerujete“, a završio riječima: „Da biste bili bogobojazni“ i „Da biste bili zahvalni“, između početka i završetka ajeta nalazi se naredba posta: „Propisuje vam se post“.

Nema sumnje da u ovom pozivu koji je započet sa prozivanjem vjernika, a znamo da je vjera osnova svakog dobra i izvor svih blagodati, i koji je završen spominjanjem bogobojaznosti, koja je smisao vjerovanja i tajna uspjeha, snažna uputa i jasan znak da post kojeg Allah, dž.š., traži i želi od nas nije puka apstinencija od hrane i pića, već je suzdržavanje od svega onoga što oponira vjerovanju i kosi se sa vrijednostima bogobojaznosti i samokontrole (ar. Al-murakaba).

Stoga, ko god se okrene nekom mimo Allaha, dž.š., s namjerom traženja i moljenja, on neće imati posta; onaj koji razmišlja o grijesima i obuzet je konstruisanjem zavjera i spletki, bori se protiv Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., te muslimanske zajednice, također, nema posta; oni čije je srce obavijeno mržnjom i zavisti, i ne žele da se riječ muslimana ujedini, i da se oni međusobno približe, a njihova snaga uveća, takvi nemaju posta; onaj kojem se sviđaju zulumćari, koji laskaju bezumnicima i pomažu štetočinama, nemaju ništa od posta; onaj koji iskorištava opšta dobra muslimana i potpomaže se Allahovim, dž.š., imetkom (vakufom) za svoju ličnu korist, samopromociju i bolesne ambicije, nema posta; isto tako, onaj ko pruži svoju ruku na Allahove, dž.š., robove, uvrijedi ih ili oskrnavi Allahove, dž.š., svetinje, nema posta.

Dakle, postač je melek u obliku čovjeka; on ne smije lagati, sumnjičiti, spletkariti, smišljati smicalice, izdati drugoga, kao što ne smije jesti tuđi imetak na nedopušten način.

Ovakvo značenje ima post. U njemu se spaja forma, a to je apstiniranje od svega što kvari post, i smisao, a to je jačanje duha vjerovanja samokontrolom. Na taj način postač će svojim postom objediniti čišćenje i oslobađanje duše od nečisti i očistitt će je i osloboditi činjenjenm dobrih i pihvatljivih djela, a na to ukazuju riječi Poslanika, s.a.v.s.: „Onaj ko se ne prođe ružnog govora i postupka prema njemu, nema potrebe da radi Allaha, dž.š., ostavlja hranu i piće“, te drugi hadis: „Nije post samo suzdržavanje od hrane i pića već i od ružnog govora i svađe.“ A dovoljno će nam biti da na ovom mjestu spomenemo riječi Allaha, dž.š.: „Allah, dž.š., doista prima od bogobojaznih“ (Al-Ma’ide: 27).

Mudrost obaveznosti posta

Zabrana hrane i pića nije glavni aspekt posta kod muslimana, već je to, kako smo rekli, samo fizički aspekt iza kojejg stoji pravi smisao posta: usađivanje navike samokontrole i strpljenja u biće vjernika. Jer uz to dvoje namjera postaje iskrena a odluka čvrsta, životne prilike su za čovjeka lakše, strasti su slabije a želje racionalnije, ljutnja je blaža a osvjeta rijeđa, odlazak sa kućnog praga je podnošljiviji a rastanak sa porodicom i braćom bezbolniji, borba na Allahovom, dž.š., putu i na putu odbrane časti i digniteta je značajno uspješnija.

U životu postoji mnogo poteškoća kojima je čovjek izložen, pa mu je itekako potrebno da se okiti strpljenjem kako bi ostao čvrst i postojan. Nema ništa preče od samokontole i iskanja pomoći od Allaha, dž.š; obraćanja Njemu i oslanjanja na Njega. Zato je Allah, dž.š., propisao i stavio u obavezu post tokom mjeseca ramazana, a to je jedan od 12 mjeseci u kojem će svakog dana zaredom postač usađivati naviku da bude strpljiv i da kontroliše svoje strasti. Potom, propisan je svake godine da bi se ponavljale te lekcije a sjeme pobožnosti izraslo. Stoga, postač je obavezan da nastavi svake noći tokom ovog mjeseca sa tim navikama okićen strpljenjem i naoružan samokontrlom da ne pretjera sa onim što mu je tokom dana bilo zabranjeno, kako ne bi ugasio zrake srčanog blistanja koje je osjetio u toku dana, i kako ne bi prekinuo duhovni zanos, pa da se vrati svojem posrtaju i griješenju. Na ovaj način se ostvaruje Allahova, dž.š., mudrost posta koji je snažna podrška čovjeku u činjenju dobrih djela. Njime se čiste srca, kristališu duše, disciplinira duh, a čovjek postaje jak izvor sopstvenog dobra i koristi svojih sunarodnika. On na taj način živi zadovoljno svoj život koji je zaogrnut ljubavlju i samilosti, potpomaganjem i mirom, i tako se približava uzvišenim stvorenjima, prihvata Božije zapovijedi i društvene odgovornosti, snagom koja ne poznaje slabost, postojanošću koja ne poznaje neodlučnost, iskrenosti koja na pozanje pretvaranje, vjerovanjem koje ne poznaje sumnju, pa onda život postane dobar a ljudi srećni.

Aspekti olakšica tokom posta

Nakon ovoga, ajet nam pojašnjava da je Allah, dž.š., prilikom obavezivanja posta imao u vidu poteškoće na koje vjernici nailaze i zbog kojih ne mogu ili teško poste, pa je olakšao belesniku i putniku da mogu da se iftare u toku ramazana, s tim da moraju napostiti kada ozdrave ili kada ne budu na putu: „A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti“. Ovdje želim da ukažem na jednu stvar a to je da riječi Uzvišenog: „Ili na putu“ da se odnose na olakšicu onom ko je stvarno na putu, odnosno ne treba postiti dok je na putovanju, a nakon što stigne do željene destinacije treba nastaviti sa postom, iako nije u svom kraju. A nije kako neki ljudi misle olakšica za putnika, musafira sve dok je daleko od svog vatana. Dakle, one se odnose samo na vrijeme putovanja na što ukazuju riječi Uzvišenog: „Ili na putu“.

Pored ovoga jedan od aspekata olakšice je taj što je Allah, dž.š., dozvolio zdravim i osobama koje su kod kuće, ali kojima je teško da poste i koji se izlažu poteškoćama, poput starih osoba, trudnica i dojilja, da se tokom ramazana iftare. Iz razloga što neki od njih neće moći da naposte propuštene dane, pa se od njih traži da svakog dana nahrane po jednog siromaha. To možemo zaključiti iz sljedećeg ajeta „Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane.“

Mudrost propisivanja posta u mjesecu ramazanu

Ajet u kojem Allah, dž.š., kaže: „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla“ ukazuje na mudrost odabira ovog mjeseca za obvezni post, a to je vrijeme u kojem se pojavila najveća blagodat na koju trebamo biti zahvalni, to je blagodat početka objavljivanja Kur’ana Vjerovjesniku, s.a.v.s. Nema sumnje da Kur’an čisti srca i uzdiže duše, pa je k tome post najprikladniji ibadet zahvale za čišćenje i uzdizanje duše.

Lahkoća islamskih propisa

Na kraju ajeti završavaju sa izdvajanjem jednog impozantnog zakonskog pravila, a to je da Allahovi, dž.š., propisi nisu objavljeni kako bi otežali robovima ili ih stavili na muke, već su objavljeni radi bogobojnosti i duhovnog pročišćenja. Zato je vjerozakon izgrađen na lahkoći a ne na poteškoći, uz pažnju na kompletnost i cjelovitost, te veličanje Allaha, dž.š., na uputi i zahvali na blagodatima: „Allah, dž.š., želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite, i da Allaha, dž.š., veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete“.

Autor: Mahmud Šeltut, Šejhu-l-Azhar

Prevod sa arapskog: Džemo Redžematović

akos.ba