Poleti ptico, vini se visoko
Biti čovjek znači biti odlikovan razumom i sviješću. Biti čovjek znači razmišljati i djelovati.
Čovjek često živi u nekom svom začaranom krugu života, sagradivši ga i upotpunjujući idealima koji su satkani od materije. Ali, i ne sluti da se izvan tog njegovog malo carstva kriju blagodati koje život znače. Blagodati koje sa sobom nose i uspone i padove i strahove i nadanja. A sve to čovjek dobije i kroz sve prolazi. Život je poput eha. Kojim glasom mi povičemo, to na životnom putu srećemo.
Razmišljala sam tako dugo o životnoj stazi kojom svi kročimo. Tišinu oko mene, bujicu misli u meni prekinuo je cvrkut male ptice. Sletjela je i sve jače lupala kljunom od prozor. Pomislih možda se želi sakriti od kiše koja sve jače pada. I onda kada je mogla pobjeći od kiše ostala je na prozoru, na kiši.Kao da je htjela i sama da kaže da ne želi pobjeći od onog trenutka u kome se našla. Da će mirno i hrabro čekati da oluja prestane i nastaviti svoj put pod vedrim nebom.
Pitala sam se u čemu je tajna, pa tako malo, naizgled nejako biće nosi sa sobom veliku snagu. Shvatila sam da ona zna da je pomoć uvijek negdje čeka, da može uvijek računati na ljude koji će joj pomoći. A koji su njen dar od Boga. I to je bila njena tajna.
Vidiš, rekoh joj, svi mi sa sobom nosimo neku tajnu. I ti si svoju tajnu da znaš da uvijek možeš računati na druge, svojom pjesmom meni ispričala. I ja imam jednu malu tajnu. Ali nisam baš sigurna želim li je podijeliti s tobom. To nije tajna kao i sve druge. One o kojima se mora pričati dok ih slušaš, a koje poslije treba nositi samo duboko u sebi. Ispričat ću ti tajnu, ali moraš mi obećati da ćeš znati da je čuvaš. Da je njeguješ i paziš. Ispričat ću ti svoju tajnu ako onda dok budem pričala ti samo budeš pozorno slušala, a poslije…ne želim da je zadržiš za sebe. Rekoh ti. To nije obična tajna. To je tajna koja se priča drugima, nošena svugdje duboko u sebi, ispričana svima oko sebe.
Gledaj, ptico mala, život čine i velike i male stvari. Ali, život pokreću jednostavne stvari, velika djela i veliki ljudi. Potreban je samo jedan osmijeh da nekog učinimo najsretnijom osobom. Potrebna je samo jedna riječ da nekog učinom najhrabrijom osobom. Potreban je samo jedan stisak ruke, da neko sa sobom ponese sigurnost i nadu.
Neću ti pričati o životu. Neću ti pričati o danima. Neću ti pričati ni o ljudima. Pričat ću ti o njihovim djelima, o njima kroz njihova djela.O onom što biva i ostaje. O neprolaznom u vrtlogu svega prolaznog. Potrebno je samo jedno dobro djelo da nemoguće učini mogućim. Vrijeme u kojem živimo je i dobro i nije. Zavisi kako ga sagledamo i na koji način u njemu djelujemo.
Kako da ti ispričam o najvećem djelu koje sam od tih ljudi naučila? Kako da ti u jednoj riječi preslikam njihovu umjetnost? Kako da ti kažem da i ne slutivši da više neko za nekoga mari, upoznajem one čije je najveće djelo trajno: biti i ostati čovjek. Pružiti ruku drugima. Želim da ti kažem da se najsloženije stvari mogu opisati jednom riječju. Da se za radost, nadanja, suze i osmijeh, niti koje vežu druge može reći samo jedna riječ.
Dovoljno je da ti kažem BIMA. Vidim, ne pjevaš više, pozorno me slušaš. I vjerovatno bi me sad i pitala: a ko je BIMA?
BIMA je nit dobra koja povezuje druge. Nit koja čini duše i srca potpunim. Onih koji tu nit provlače i onih do kojih ta nit dolazi.
BIMA je snaga iznemoglih i nejakih.
BIMA je nada zaboravljenih.
BIMA je suza radosnica tužnih.
BIMA je uho svih nesaslušanih.
BIMA je oko svih neviđenih, oko svih pogledanih,ali nevidjenih.
BIMA je duša svih neprepoznatih,
BIMA je ispružena ruka onim dalekim.
BIMA je hrabrost uplašenih.
BIMA je učitelj o dobru,o humanosti
BIMA ja pokazatelj da dobro još uvijek postoji,onima koji u to i ne vjeruju.
BIMA je i učenik od onih koje sreće. Onih koji nam uvijek iznova kažu da je život satkan od malih stvari koje mnogo znače. Od snova koji se sanjaju i vremenom ostvare. Od ljepote koju život nosi, samo trebamo ispružiti ruke. Ispružiti ih za druge, i tako napraviti mjesto sreći da sleti na naš dlan.
I znaš,upoznavši BIMU i ljude koji BIMU nose, one koje BIMA na putu sreće,postala sam najbogatiji čovjek. Njima ne mogu ništa da dam, jer baš ono što svakom čovjeku treba BIMA sa sobom nosi: čovječnost ,pravednost, humanost,sve one osobine koje su potrebene da čovjeka čine čovjekom.
Uz BIMU svaki put mogu vidjeti da jedan dan čine mnoge stvari. Da se iz trenutka u trenutak emocije isprepliću. S njima u jednom danu sam i najtužniji,i najsretniji čovjek. I najhrabriji i onaj malo manje hrabar. Ali,znam jedno. Uz BIMU sam čovjek.
Kažu da se dobar glas daleko čuje i da na vrhu uvijek ima mjesta ako se krene sa dna.
Sad kad je sunce ponovo granulo, poleti ptico. Vini se visoko. Preleti okeane, preleti rijeke, mora, planine i doline. Poslušaj sve. Osvrni se na sve. A onda kada stigneš na vrh prema kojem si krenula, svojom najljepšom pjesmom ispričaj ljudima ovu moju priču. Reci im kako život čine sitnice. Reci im kako život čine djela, a ne materija. Reci im kako dobri ljudi još uvijek postoje. Ispričaj im malu priču o velikim ljudima i velikim djelima. Ispričaj im ovu moju priču zvana BIMA.
Piše: Lejla Omerčić
(član Medicinske asocijacije BIMA)
Akos.ba
