Poezija: Srebreničanka

U oku njenom zbjegove vidim
Bez i jedne riječi sve mi je rekla
Priznajem sebi – da, ja se stidim
Znam kud ću poći, a šta nju čeka.

Bila je sestra, bila je majka
Bošnjaku dobrom bila je žena
Sreća joj bješe do bola kratka
Tuga je sada prati ko sjena.

Koga li ima, da l' pitat smijem
Da l' ću joj ranu pozlijedit neku
Da li da šuti ili da idem
Il' moje suze s njenim da teku.

Pomoć joj želim, al' ne znam kako,
Kako se ona utješit može
Majci bez sina, mora znat svako
Jedina Ti si utjeha Bože!

Piše: Sead Zubanović

akos.ba